Vodik je gorivo za nuklearne reakcije koje proizvode Sunčevu energiju. Osim Zemlje i drugih planeta, oko Sunca kruže i asteroidi, kometi, meteoroidi i čestice prašine.
Sunce ima promjer od oko 696 000 km, što je oko 109 puta veće od Zemljinog promjera. Masa Sunca je oko 333 000 puta veća od Zemljine mase, zbog čega bi se na Suncu osjećali otprilike 28 puta teži nego na Zemlji.
Površina Sunca se nadima i vrije jer se do nje izdižu golemi mjehuri vreloga plina, koji onda opet tonu u dubinu. Zbog toga površina dobiva zrnast izgled koji zovemo granulacijom. Površinu razdiru i divlje eksplozije, takozvani Sunčevi bljeskovi, a divovske erupcije nalik na vodoskoke ispaljuju izuzetno vreo plin daleko u svemir. Često se pojavljuju i tamnija područja koja nazivamo Sunčeve pjege. One su od okolnog plina hladnije za nekih 1500 ˚C. Magnetizirane petlje plina zagrijanog na milijun stupnjeva izvijaju se tisućama kilometara iznad Sunčeve vidljive površine.
Pomrčina Sunca
Pomrčina Sunca nastaje kad Mjesec prođe točno između njega i Zemlje. Zovemo je djelomičnom ako Mjesec tada zakrije samo dio Sunčeva diska, a potpunom ako ga u jednom trenutku sasvim prekrije. Svake se godine iz neke točke na Zemlji vide dvije do pet pomrčina.
Kad Mjesec sasvim prekrije Sunce, dan se najednom pretvori u noć, zrak se ohladi i ptice se počnu spremati na počinak. To razdoblje mraka zna potrajati i do sedam i pol minuta, ali je obično mnogo kraće. 
Dok traje potpuna pomrčina, može se vidjeti ružičasta unutrašnja atmosfera Sunca, takozvana kromosfera. Vidljivom postaje i sedefastobijela vanjska atmosfera, takozvana korona, a oko mračnog ruba Mjeseca ponekad se vide i protuberance.
Sunčev vjetar
Možemo reći da Sunce isparava. Stalno gubi nabijene čestice plina-plazmu. Kada ove čestice polete u svemir dobivamo solarni vjetar. Sunčev (solarni) vjetar je struja čestica izbačenih velikom brzinom iz gornjih slojeva sunčeve atmosfere, uglavnom elektrona i protona. Iako je ovaj gubitak mase Sunca gotovo beznačajan i gustoća sunčevog vjetra malena, čestice se kreću velikim brzinama i izazivaju vidljive učinke na tijelima u sunčevom sustavu. Većina solarnih vjetrova zaobilazi Zemlju jer ih skreće magnetno polje. One čestice koje udare u našu atmosferu uzrokuju polarnu svjetlost i geomagnetne oluje. Geomagnetne oluje nisu vidljive već ometaju razne elektronske uređaje. Tako je u siječnju 1997. godine geomagnetna oluja ozbiljno oštetila, te izbacila iz pogona američki komunikacijski satelit Telstar 401, vrijedan 200 milijuna dolara.
Na sjeveru pojavu polarne svjetlosti zovemo aurora borealis (“sjeverna zora”), a ime je dobila prema rimskoj božici zore Aurori i grčkom nazivu za sjeverni vjetar, Boreas. Najčešće se pojavljuje tijekom rujna i listopada te ožujka i travnja. Na jugu se naziva aurora australis (“južna zora”).
Krajem 19. i tijekom 20. stoljeća, izumljeni su mnogi instrumenti za analizu sunčeva spektra. Od 1946. godine astronomi imaju na raspolaganju i rakete, a od 1963. godine oko Zemlje se nalaze sateliti specijalizirani za opažanje Sunca. Učinjena su otkrića vezana uz koronu, njeno magnetsko polje te Sunčev vjetar, a u budućnosti se planiraju umjetni sateliti koji bi kružili u orbiti direktno oko Sunca.
