prodaja@stozacibrid.com hr@hardtechnique.com vjeko.kovacicek@coolintunit.com info@tehnikhard.net mail@coolintunit.com webmaster@stozacibrid.com admin@hardtechnique.com tehnikhard.net web.stozacibrid.com www.coolintunit.com

Zaljubljenost kod tinejdžera

Teoretski gledano, tzv. „prva ljubav“ se može dogoditi u bilo koje životno doba, međutim velika većina ljudi svoju prvu „pravu“ zaljubljenost doživljava u adolescentnom razdoblju. Prema nekim statistikama, oko 70% mladih je do završetka srednje škole imalo barem jednu romantičnu vezu (prema Lacković-Grgin, 2000). Adolescentna zaljubljenost svakako predstavlja uzbudljivo novo iskustvo kojeg ćemo se vjerojatno prisjećati tijekom cijelog svog života.

Ipak, tijekom godina skloni smo zaboraviti koliko su naš adolescentni život i međuljudski odnosi u tom periodu bili prepuni drame (a ponekad i prave pravcate tragedije!), te koliko je ta „prva ljubav“ utjecala na naše svakodnevno funkcioniranje. Tim zaboravljanjem upadamo u zamku da ljubavne probleme svog adolescentnog potomstva proglasimo smiješnima, neozbiljnima i jednostavnima u odnosu na „prave probleme koji ih čekaju kad odrastu“.

Romantični odnosi u adolescenciji vrlo su važni jer, slično prijateljstvu, zadovoljavaju jednu od temeljnih ljudskih potreba: onu za pripadanjem drugom ljudskom biću. Osim toga, doprinose razvoju identiteta mlade osobe, njenog samopoštovanja, učenju socijalnih vještina i uloga, te (u svom „sretnom“ obliku) predstavljaju izvor sreće i zadovoljstva. Različita istraživanja potvrdila su da adolescenti iskustvo romantičnog odnosa dominantno opisuju kao potrebu za pripadanjem, brižljivost, privrženost i intimnost, i to tijekom cijele adolescencije (prema Lacković-Grgin, 2006).

Prema literaturi (Lacković-Grgin, 2006), rana adolescencija je tek doba očekivanja ljubavi, dok prave romantične veze započinju u srednjoj (oko 14-te godine) ili čak kasnoj adolescenciji. Takve veze povezane su s intenzivnim emocionalnim uzbuđenjima i maštanjima, naročito u slučajevima kad „izabranik“ ne uzvraća ljubavne emocije. Koliko je ta zaokupljenost romantičnim odnosima stvarno intenzivna, potvrđuje isti izvor: navodi se da srednjoškolci provode između pet i osam sati tjedno o razmišljanju o svom aktualnom ili željenom partneru (teško je u tome pronaći vremena i koncentracije za učenje, zar ne?  ). Stariji adolescenti smatraju da su u svojim romantičnim odnosima bliži i više međuzavisni od mlađih adolescenata, te imaju više dnevnih interakcija u većem broju različitih aktivnosti (odnosno više vremena provode zajedno te imaju više zajedničkih interesa).

Romantični odnosi adolescenata mnogo su češće izvor snažnih emocija nego što su to odnosi s prijateljima, roditeljima, braćom i sestrama. Osim što su, kao i prisno prijateljstvo, romantične veze izvor sreće i zadovoljstva, one isto tako mogu biti izvorom negativnih iskustava i emocija (npr. ako jedan partner snažno kontrolira ponašanje drugog partnera, taj drugi će češće doživljavati negativna emocionalna stanja poput anksioznosti i nižeg samopoštovanja). Kratkotrajne romantične veze najčešće služe za „eksperimentiranje“, češće kod mlađih adolescenata. U srednjoj i kasnoj adolescenciji romantične veze imaju drugačije funkcije: one zadovoljavaju seksualne potrebe mlade osobe, potrebe za privrženošću, sigurnošću i pripadanjem, one potvrđuju socijalnu zrelost i dio socijalnog identiteta. Zbog svega toga se roditelji sve manje doživljavaju kao izvor sigurnosti jer romantične veze potiču osamostaljivanje od roditelja (kao normalan i očekivani razvojni zadatak životnog razdoblja adolescencije). Ipak, važno je napomenuti da mnogi mladi ljudi još uvijek u roditeljima vide bazu svoje sigurnosti, naročito u situacijama prekida romantičnih veza.

„Nesretna“ zaljubljenost

Kao što vjerojatno znamo iz vlastitog iskustva, „nesretna“ adolescentna zaljubljenost može biti vrlo bolna te svakako može utjecati na sva područja svakodnevnog funkcioniranja mlade osobe (školske obaveze, obitelj, prijatelji, slobodne aktivnosti …).

Prema literaturi (Lacković-Grgin, 2000), u odnosu na mladiće, djevojke su više pogođene prekidima ili nemogućnošću ostvarenja romantične veze. Djevojke tako češće osjećaju usamljenost, depresivnost i smanjenje životnog zadovoljstva, što se dovodi u vezu s tim da djevojke uspostavljaju dublje i intenzivnije veze, pa prekidom te veze gube intimnost i podršku kao faktore koji značajno pridonose osjećaju životnog zadovoljstva. Suprotno tome, mladići u prosjeku ne ulaze u toliko duboke i intenzivne odnose, pa niti posljedice gubitka ili neostvarenja veze nisu toliko negativne kao kod djevojaka.

Prekid romantične veze u adolescenciji izazvat će različite posljedice ovisno o tome čemu ga mlada osoba pripisuje. Ukoliko ga pripisuje sebi, odnosno tzv. „unutarnjim faktorima ličnosti“, posljedice prekida bit će značajno nepovoljnije jer ugrožavaju samopoštovanje i samopouzdanje mlade osobe, te mogu dovesti do razvoja depresivnih i autoagresivnih simptoma.

Romantična veza također može predstavljati i izvor stresa, pogotovo za onog partnera u vezi čije samopoštovanje je niže i koji se osjeća nesigurnijim. Moguća kratkoročna reakcija na stres može biti ljubomora, koja kod adolescenata otežava adekvatno suočavanje sa stresom, jer u tom suočavanju koriste i strategije koje mogu pogoršati blisku romantičnu vezu (npr. izbjegavanje i napadanje partnera). Rezultati nekih istraživanja sugeriraju da su ljubomorni mladići skloniji impulzivnijim načinima ponašanja, dok su djevojke više sklone svoje nezadovoljstvo izraziti depresivnim simptomima.

I savjet za kraj

Odrasli adolescentne zaljubljenosti nažalost vrlo često ne „uzimaju za ozbiljno“, imaju ih potrebu omalovažavati, kritizirati, ili za prekomjernim davanjem savjeta, ili govore svojoj djeci da su još premladi da bi osjećali takve „odrasle“ osjećaje, da odabrana osoba za njih nije primjeren par, te čak pokušavaju postići da njihovo dijete prestane viđati osobu u koju je zaljubljeno. Naravno, sve od navedenog je pogrešno. Bitno je zapamtiti da neuzvraćena zaljubljenost može predstavljati jedno vrlo bolno životno iskustvo, s mogućim posljedicama kao što su nisko samopoštovanje ili čak razvoj depresivnih simptoma. Mudre odrasle osobe mogu adolescentu ponuditi prihvaćajući razgovor, podršku i osjećaj da nije usamljen/a, da će oko njega/nje uvijek biti ljudi koji će ih voljeti i prihvaćati onakvima kakvi oni stvarno jesu. „Prva ljubav“ je tek prva lekcija koju mladi čovjek mora naučiti, ali poput abecede stoji u osnovi svih njegovih budućih veza.

Ana Plazonić Fabian, prof.

Literatura:

  • Lacković-Grgin, Katica (2006). Psihologija adolescencije. Naklada Slap, Jastrebarsko.

  • Lacković-Grgin, Katica (2000). Stres u djece i adolescenata – Izvori, posrednici i učinci. Naklada Slap, Jastrebarsko.

 

Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.