Zbog svojeg atraktivnog i specifičnog izgleda, mnogih priča, slikovnica i animiranih filmova, bubamara je jedan od rijetkih kukaca kojeg se djeca ne boje. Dapače, većina djece voli bubamare. Bubamara je popularna i obožavana i među vrtlarima, cvjećarima i poljoprivrednicima jer se hrani biljnim ušima i drugim nametnicima koji uništavaju biljne usjeve.
Dužina tijela odrasle jedinke iznosi oko jednog centimetra. Tijelo je u većine vrsta poluokruglog oblika. 
S trbušne strane bubamara ima razvijena tri para jakih nogu. Ima dva para krila, s time da prednji par tvori pokrov tijela, takozvano pokrilje, dok joj stražnji par krila služi za letenje.
Tijelo je najčešće crvene, narančaste ili žute boje s karakterističnim crnim točkicama, prugama ili nepravilnim oblicima na jednom ili oba krila. Glava je crne boje. S obzirom na velik broj različitih vrsta (samo u Europi živi više od stotinu vrsta bubamara), postoje i one s crnim pokrovom i crvenim točkicama kao i one koje uopće nemaju točkica. Intenzivna boja njihovog tijela nije slučajnost. Žarka boja upozorava bubamarine prirodne neprijatelje da je opasna i da ju je najbolje ostaviti na miru.
Ukoliko se bubamara nađe u opasnosti i smatra se ugroženom, bacit će se na leđa, skvrčiti noge i praviti se uginulom. Usput će kao dodatnu obranu iz nožnih zglobova ispustiti uljastu žutu tekućinu intenzivnog mirisa i gorkog okusa koja odbija svakog neprijatelja. Prirodni neprijatelji su joj ptice, žabe, pauci i neki veći kukci (poput osa, stršljana i vretenaca).
U proljeće i ljeto bubamaru se može susresti na većini zelenih površina. Obitava na livadama, u šumama, uz obale rijeka, gradskim parkovima, vrtovima i poljoprivrednim usjevima.
Razmnožava se u proljeće kada ženka s donje strane nekog lista polaže od tri do nekoliko stotina jajašaca (ovisno o vrsti). Jajašca polegne tako da tvore grozdoliki oblik, ili ih polegne u redu, jedno pored drugog. Jajašca su ovalnog oblika, mliječno bijele ili žućkaste boje koja pred sam kraj mijenjaju boju i postaju zelenkasta. 
Bubamara jajašca najčešće polegne na list koji obiluje biljnim ušima kako bi se larve, čim se izlegnu iz jajašca, imale čime hraniti.
Već nakon nekoliko dana iz jajašaca izlaze larve koje su neuglednog, crvolikog oblika. Neki kažu da izgledaju poput sićušnih aligatora. Larve brzo rastu i nekoliko puta odbacuju kožu. Kad dosegnu punu veličinu, svojim se repom pričvrste za list i prelaze u oblik kukuljice. U roku od desetak dana iz kukuljice izlazi odrasla bubamara. Kompletan razvoj od jajašaca, preko četiri stadija ličinke, do odraslog oblika traje oko dva mjeseca.
Po hladnoći se (najčešće u skupinama) skuplja ispod kore drveća, trulih panjeva ili se zavuče ispod kamena i cigli u blizini kuća. Tada hibernirajući čeka dolazak proljeća.
Životni vijek bubamare je oko godine dana.
S obzirom da se hrani biljnim ušima (malenim kukcima koji jedući uništavaju listove ili plod biljaka), svaki vrtlar bubamaru smatra svojim „najboljim prijateljem“ i nikada joj neće napraviti nešto nažao.
Vrijedi istaknuti da samo jedna bubamara dnevno može pojesti i do nekoliko stotina biljnih ušiju te ih tako potpuno istrijebiti s određene biljke. Iz tog razloga je ova mala životinjica vrlo korisna jer omogućuje smanjeno korištenje pesticida u uzgoju biljaka, a to je itekako bitno za zdraviji okoliš i ljudsku prehranu namirnicama koje nisu tretirane pesticidima.
Smatra se da su upravo poljoprivrednici zaslužni za ime ove životinjice. Naime, naziv bubamara smislili su europski farmeri koji su se molili Djevici Mariji kada su im biljne uši i drugi paraziti napali usjeve i počeli ih jesti i uništavati. Nakon što su došle bubamare i istrijebile invazivne parazite farmeri su ih prozvali “Gospina buba” ili u originalu Lady bug.
Spoznavši vrijednost ove životinjice u borbi protiv parazita, ljudi su počeli uzgajati bubamare i prodavati ih u komercijalne svrhe. Kada je potrebno, poljoprivrednici imaju mogućnost u različitim poljoprivrednim apoteka i sličnim prodavaonicama nabaviti bubamare i pustiti ih u svoj vrt, voćnjak ili cvjetnjak koji je napadnut biljnim ušima. No, prije nekoliko godina u našu i susjedne zemlje uvezen je velik broj takozvanih azijskih bubamara.
Osim što su odlično obavile posao u suzbijanju biljnih ušiju, ubrzo se shvatilo da ta vrsta u ljudi koje dođu s njima u kontakt, može izazvati konkretne alergijske reakcije. U slučaju da na svojim staništima nemaju dovoljno hrane, počinju napadati i uništavati naše domaće bubamare. Teško ih je prepoznati, jer mogu izgledati kao sve druge vrste neinvazivnih bubamara. Jedino po čemu su specifične jest crna oznaka u obliku slova M kojeg imaju na svome prsištu (što je naravno običnom laiku, vrlo teško vidjeti i prepoznati).
Zbog prirodnih neprijatelja, smanjenja zelenih površina i staništa, promjene klimatskih uvjeta i korištenja pesticida, broj bubamara u svijetu kao i kod nas, u stalnom je padu. Nadam se da će ljudska osviještenost prema simpatičnosti ove male i korisne životinjice ipak pridonijeti tome da se ne dogodi da za par godina bubamaru pamtimo samo iz sjećanja i dječje literature. Nadam se da će i generacije koje tek dolaze biti u mogućnosti negdje u prirodi naići na bubamaru. A ako im sleti na ruku ili rame, i zaželiti nešto za sreću.
Jer tko zna, možda bubamara ipak donosi sreću i ispunjava naše želje?!
Autor teksta:
Izvori:
