U hibernaciju ulaze mnoge životinje da bi preživjele zimu, kada hrane ima malo ili je uopće nema. Međutim, i među spavačima zimskog sna ima razlika. Vrlo velike razlike postoje između sisavaca i npr. riba, gmazova i vodozemaca koje smatramo nižim kralježnjacima. Oni imaju promjenjivu tjelesnu temperaturu koja je uvijek jednaka temperaturi okoliša u kojem se nalaze.
Tako će primjerice zmija na 30⁰ C imati tjelesnu temperaturu od oko 30⁰ C. Stavimo li je u hladnjak na 6⁰ C i zmija će imati istu temperaturu, bit će ukočena i neće se moći kretati. To se događa tijekom hibernacije. Ako se, međutim, temperatura okoliša spusti ispod ledišta vode, zmije (ali i svi ostali niži kralježnjaci) će uginuti odnosno smrznuti se. To je zato što te životinje ne mogu regulirati vlastitu tjelesnu temperaturu već uvijek slijede temperaturu okoliša. Temperatura ljudskog tijela ne mijenja se (uvijek je oko 37⁰ C) bez obzira nalazi li se čovjek na hladnom ili na toplom. Međutim, sisavci koji hiberniraju spuste tijekom zimskog sna svoju tjelesnu temperaturu na temperaturu okoliša.
Popis životinja koje hiberniraju je podugačak. Od nama najpoznatijih životinja hiberniraju mnogi mali glodavci (hrčci, puhovi, svisci) i šišmiši. Hiberniraju i mnogi tobolčari kao npr. koala. Jež je jedini naš kukcojed koji spava zimski san, rovke i krtice to ne rade. Ni medvjedi ne spavaju pravi zimski san. 
Medvjed zimu provodi u stanju tzv. zimske letargije.
Temperatura mu padne na oko 30⁰ C i iz toga se stanja, za razliku od pravih zimskih spavača, može vrlo lako probuditi. Padne li tjelesna temperatura medvjedu ispod 15⁰ C, on će uginuti. Za razliku od njega, pravi hibernatori mogu tijekom hibernacije bez posljedica sniziti svoju tjelesnu temperaturu i do 3⁰ C.
Spavače zimskog sna možemo podijeliti na prave hibernatore i one koji to nisu. Prave hibernatore na odlazak na zimski san potiču uglavnom unutarnji biološki satovi, ali djelomično i promjene u prirodi. Pravi hibernatori osjećaju promjene temperature zraka i skraćenje duljine dana te im to „govori“ da treba započeti hibernaciju. Kada uđu u zimski san, oni se teško i sporo iz njega bude. Pokušamo li ih probuditi, vrlo će se sporo pomicati i kretati te će biti izrazito ukočeni. Osim toga, prave se hibernatore ne može natjerati u zimski san ljeti tako da snizimo temperaturu okoliša.
Veliki broj životinja počinje se pripremati za zimski san puno prije nego zima započne. Mnogi glodavci tijekom ljeta sakupe velike količine hrane koje će koristiti tijekom spavanja. Neke se životinje jako udebljaju tijekom ljeta, a nagomilano masno tkivo koriste tijekom zimskog sna. Hrčak iskopa i posebnu komoru za zimski san, odvojeno od one u kojoj je proveo ljeto.
Zimski san nije stalan proces. Životinje se iz tog sna povremeno bude, ponekad izbace izmet i mokraću, ponekad i jedu, pa se opet vraćaju u stanje hibernacije. Samo mjesto na kojem životinje spavaju zimski san je zaštićeno od vanjskih vremenskih promjena, ali nikada nije na jako toplom mjestu. Tijekom hibernacije u tijelu životinja događaju se i mnoge fiziološke promjene. Zbog usporenog se metabolizma disanje i kucanje srca vrlo uspore te dolazi do smanjenja svih žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem (osim gušterače). Životinje tijekom zimskog sna uglavnom ne piju, nego koriste tzv. metaboličku vodu (koja se stvara u tijelu kao nusproizvod biokemijskih reakcija).
Iako se to može činiti čudnim, energetski je najzahtjevnije buđenje u proljeće. Tada je potrebno hladno tijelo brzo zagrijati na normalnu temperaturu, a to se najčešće ne može postići normalnim metaboličkim procesima. Zato mnoge životinje koje spavaju zimski san imaju posebno tkivo za brzo zagrijavanje tijela. Kada započne proljetno buđenje, aktivira se to posebno tkivo i u njemu se počne oslobađati velika količina topline te se životinje bude i pripremaju za novi životni ciklus.
