U središtu svakog uspješnog odgojno-obrazovnog sustava nalazi se učinkovita i svrhovita komunikacija. Škola nije izolirana institucija, ona je dinamičan prostor u kojem se svakodnevno isprepliću različiti interesi, vrijednosti i očekivanja. Učitelji, učenici, roditelji, ravnatelji, stručni suradnici i lokalna zajednica čine mrežu dionika koji zajednički oblikuju kvalitetu obrazovanja.
Komunikacija nije samo sredstvo razmjene informacija, već ključna kompetencija koja utječe na uspješnost suradnje, stvaranje pozitivne klime i razvijanje međusobnog povjerenja.
U ovom članku autorice su željele prikazati važnost komunikacije među dionicima odgojno-obrazovnog procesa te ponuditi prijedloge za njeno unapređenje u svakodnevnoj školskoj praksi.
Uloga učitelja u komunikaciji
Uloga učitelja u ovoj mreži je višestruka. Osim što prenosi znanje, učitelj je i posrednik, savjetnik, komunikator ponekad i medijator. Njegova komunikacija s učenicima utječe na motivaciju i uspjeh, s roditeljima na suradnju i razumijevanje, a s kolegama i ravnateljem na kvalitetu timskog rada i profesionalnog razvoja.
Učitelj svakodnevno komunicira s učenicima, roditeljima, kolegama i stručnim suradnicima. Njegova je zadaća jasno, sažeto i primjereno prenositi informacije, ali i aktivno slušati te interpretirati poruke koje dolaze s različitih razina.
U situacijama nesporazuma, nesuglasica ili nerazumijevanja učitelj često djeluje kao posrednik između učenika i roditelja, učenika i kolega ili roditelja i škole (Jurić, 2012). Kvalitetna komunikacija temelji se na odnosu povjerenja, a upravo učitelj ima ključnu ulogu u njegovu uspostavljanju. Učenici se više uključuju, iskrenije izražavaju i bolje surađuju kada osjećaju da ih učitelj uvažava i razumije (Marentič Požarnik, 2000).
Isto vrijedi i za roditelje, ako im učitelj pristupa otvoreno, bez predrasuda, s empatijom, veća je vjerojatnost da će suradnja biti konstruktivna i dugoročna. Učitelj svojim ponašanjem postavlja komunikacijski standard u učionici i školi.
Djeca uče komunikacijske obrasce i odnose promatrajući kako učitelj reagira u stresnim situacijama, kako rješava konflikte, kako daje povratne informacije i kako poštuje različita mišljenja. Njegova verbalna i neverbalna komunikacija oblikuju kulturu međuljudskih odnosa u razredu. Učitelj je često prva točka kontakta između škole i obitelji. Način na koji učitelj informira roditelje o uspjehu, poteškoćama, ponašanju ili emocionalnom stanju djeteta može značajno utjecati na roditeljsku percepciju škole i njihovu uključenost u obrazovni proces (Bouillet, 2006).
Unutar školskog kolektiva učitelj aktivno sudjeluje u timskom radu, izražava stavove na konstruktivan način poštujući profesionalne norme komunikacije. Otvorenost za suradnju, spremnost na dijeljenje znanja i pružanje podrške kolegama pridonose razvoju profesionalne zajednice učenja (Smojver-Ažić & Bezinović, 2011).
Uloga učitelja u komunikaciji među dionicima obrazovanja nije sporedna, ona je centralna. Kvaliteta te komunikacije izravno utječe na emocionalnu klimu u učionici, uključenost roditelja, koheziju kolektiva i u konačnici, na obrazovna postignuća učenika. Ulaganje u komunikacijske kompetencije učitelja stoga je jedan od najučinkovitijih načina za unapređenje škole kao cjeline (Vizek Vidović et al., 2014).
Uloga roditelja u komunikaciji
Roditelji predstavljaju ključne sudionike u obrazovanju djece. Oni imaju primarnu i trajnu ulogu u njihovu odgoju i razvoju. Škola i obitelj djeluju kao komplementarni sustavi, dok škola pruža formalno obrazovanje, obitelj oblikuje temeljne vrijednosti, navike i emocionalni razvoj. Zbog važnosti uloge obitelji i škole, njihova međusobna komunikacija od ključne je važnosti za cjelovit razvoj učenika. Takva komunikacija treba biti dvosmjerna i temeljena na međusobnom poštovanju.
Kao i učitelji, i roditelji trebaju razvijati vlastite komunikacijske vještine, posebno aktivno slušanje, izražavanje stavova na nenasilan način i otvorenost prema suradnji. Kada roditelji aktivno sudjeluju u životu škole i surađuju s učiteljima i stručnim suradnicima, veća je vjerojatnost da će njihova djeca pokazivati pozitivna obrazovna i emocionalna postignuća (Hornby, 2000). Osim toga, važno je da roditelji pokažu interes i za šire funkcioniranje škole, sudjelujući u vijećima roditelja, radionicama, školskim projektima ili volontiranju.
Roditelji poznaju djetetove osobitosti iz obiteljskog okruženja: njegove interese, stilove učenja, emocionalne reakcije i navike. Ta je perspektiva neprocjenjiva za učitelje, jer omogućava cjelovitije razumijevanje učenikovih potreba. Kvalitetna komunikacija omogućuje usklađivanje obiteljskih i školskih očekivanja te izgradnju zajedničke strategije potpore učeniku. U kriznim situacijama (npr. razvod roditelja, bolest, gubitak, preseljenje) upravo roditelji mogu pružiti važne informacije koje učiteljima omogućuju prilagodbu pristupa učeniku i dodatnu podršku.
Međutim, suradnja nije uvijek jednostavna. Pojavljuju se brojni izazovi: nedostatak vremena, nesnalaženje u digitalnim kanalima komunikacije, nepovjerenje, različita očekivanja ili prethodna negativna iskustva. Neki roditelji nisu skloni uključivanju zbog osjećaja inferiornosti, jezičnih barijera ili kulturalnih razlika (Bouillet, 2006).
U tim slučajevima, odgovornost škole je osigurati inkluzivnu, otvorenu i ohrabrujuću komunikaciju kroz više oblika (usmeno, pisano, digitalno), u dogovorenim terminima uvijek s jasnim, nenametljivim tonom.
Komunikacija sa stručnim suradnicima
Stručni suradnici poput pedagoga, psihologa, logopeda, socijalnih pedagoga i defektologa predstavljaju važan segment školskog sustava čija je zadaća osigurati cjelovit pristup učeniku i prilagoditi odgojno-obrazovne aktivnosti njegovim specifičnim potrebama. Njihova stručnost omogućava podršku u prepoznavanju i prevladavanju teškoća u učenju, socijalnoj prilagodbi i emocionalnom razvoju.
Ključ uspješne suradnje između učitelja i stručnih suradnika je dvosmjerna, pravovremena i transparentna komunikacija. Učitelji su prvi kontakt s učenicima i mogu pružiti vrijedne informacije o njihovom ponašanju, interesima, ali i eventualnim poteškoćama. Stručni suradnici, s druge strane, svojim analizama i stručnim mišljenjima pomažu učiteljima u prilagodbi nastavnih metoda i podršci učenicima.
Uspostavljanje redovitih sastanaka i timskog rada omogućava razmjenu informacija, zajedničko donošenje odluka te usklađivanje intervencija. Osim direktne pomoći učenicima, stručni suradnici imaju važnu ulogu i u profesionalnom razvoju učitelja. Kroz savjetovanja, edukacije i radionice, mogu pomoći učiteljima da razviju komunikacijske i emocionalne kompetencije te bolje razumiju specifične potrebe učenika.
Unatoč važnosti ove suradnje, često se javljaju izazovi poput nedostatka vremena za koordinaciju, nejasnoća u definiranju uloga ili razlika u komunikacijskim stilovima. Kako bi se prevladali ovi izazovi, preporučuje se uspostava jasnih protokola komunikacije, redoviti zajednički sastanci i razvoj kulture povjerenja unutar školskog kolektiva.
Komunikacija unutar kolektiva – temelj profesionalne klime
Kvaliteta komunikacije među učiteljima i između učitelja i ravnatelja izravno utječe na radnu atmosferu u školi. Otvorenost, međusobno poštovanje i jasno definirana pravila važni su za osjećaj pripadnosti i zadovoljstva.
Nerijetko se konflikti javljaju upravo zbog nedostatka jasne komunikacije, neizrečenih očekivanja, šutnje, pasivne agresije ili ogovaranja. Kvalitetna komunikacija unutar kolektiva ne samo da doprinosi profesionalnom razvoju zaposlenika već i izravno utječe na uspjeh i zadovoljstvo učenika, stvarajući školu kao mjesto podrške i suradnje. U konačnici, škola koja njeguje kulturu dobre komunikacije postaje mjesto gdje svi dionici: i učenici, i učitelji, i roditelji – osjećaju da su shvaćeni i uključeni.
Problemi u komunikaciji među dionicima odgojno-obrazovnog procesa
Bez obzira na sve dostupne kanale i alate za komunikaciju, problemi u međusobnoj suradnji među učiteljima, roditeljima i stručnim suradnicima i dalje su česti. Ti problemi često otežavaju učinkovitu podršku učenicima i mogu negativno utjecati na njihov razvoj i obrazovni uspjeh. Među najčešćim problemima ističu se:
- nedostatak pravovremene i redovite komunikacije – Često se događa da informacije koje su ključne za praćenje napretka učenika ili rješavanje poteškoća ne stižu na vrijeme ili uopće ne dospiju do svih relevantnih sudionika. Ovakve praznine mogu rezultirati neusklađenim pristupima i neadekvatnom podrškom.
- nejasna ili nedovoljno precizna komunikacija – Kada poruke nisu jasno prenesene ili su previše stručne bez potrebnog objašnjenja, dolazi do nerazumijevanja. Na primjer, učitelji mogu imati poteškoće u razumijevanju stručnih izraza koje koriste suradnici, ili obrnuto.
- nedostatak povjerenja i suradničkog duha – Nepovjerenje između učitelja, roditelja i stručnjaka može dovesti do zatvorenosti u komunikaciji, ograničenog dijeljenja informacija i izbjegavanja zajedničkih razgovora o problemima učenika.
- preopterećenost i manjak vremena – Radne obaveze i prevelik broj zadataka često onemogućavaju učiteljima i stručnim suradnicima da odvoje dovoljno vremena za kvalitetnu komunikaciju i koordinaciju.
- različiti prioriteti i očekivanja – Roditelji, učitelji i stručni suradnici ponekad imaju različite stavove o tome što je najvažnije za dijete, što može dovesti do sukoba ili nesuglasica u donošenju odluka.
- emocionalne barijere – Osobni stavovi, predrasude ili strah od konflikta mogu uzrokovati da dionici izbjegavaju otvoreni dijalog, što dodatno otežava suradnju. Kako bi se ovi izazovi uspješno prevladali, važno je uspostaviti jasnu i transparentnu komunikaciju, poticati kulturu povjerenja i zajedništva.
Dobar komunikator nije onaj tko najviše govori, već onaj tko zna slušati, razumjeti i prilagoditi se sugovorniku. U odgojno-obrazovnom procesu, posebno u komunikaciji među učiteljima, roditeljima i stručnim suradnicima, sposobnost aktivnog slušanja ključna je za uspostavljanje kvalitetnog dijaloga i međusobnog povjerenja.
Slušati znači ne samo čuti riječi koje netko izgovara, već i razumjeti njihovo značenje, emocije i potrebe koje stoje iza njih. Aktivno slušanje uključuje pokazivanje interesa, postavljanje pitanja za pojašnjenje i potvrđivanje razumijevanja, što su preduvjeti za učinkovitu razmjenu informacija.
Razumjeti zahtijeva empatiju i otvorenost prema različitim perspektivama. U školskoj zajednici, gdje sudjeluju različiti dionici s različitim iskustvima i pogledima, sposobnost razumijevanja omogućava izbjegavanje sukoba i nesporazuma.
Prilagoditi se znači fleksibilnost u načinu komunikacije. Dobar komunikator prepoznaje potrebe i stilove sugovornika te prilagođava svoj pristup kako bi poruka bila jasna i prihvatljiva. Na primjer, učitelj će drugačije razgovarati s roditeljem nego sa stručnim suradnikom, a oba pristupa bit će usklađena s ciljem podrške učeniku.
Ukratko, komunikacija nije samo prenošenje informacija, nego i aktivno sudjelovanje u procesu razumijevanja i suradnje. Stoga, biti dobar komunikator podrazumijeva umijeće slušanja i prilagodbe. To doprinosi izgradnji uspješnih odnosa i postizanju zajedničkih ciljeva u odgojno-obrazovnom procesu. Učinkovita komunikacija među svim dionicima odgojno-obrazovnog procesa učiteljima, roditeljima, stručnim suradnicima i školskim kolektivom ključna je za osiguravanje kvalitetnog i cjelovitog razvoja učenika.
Unatoč brojnim dostupnim kanalima i tehnologijama, izazovi u komunikaciji i dalje postoje te mogu ometati koordinirani rad i pružanje adekvatne podrške učenicima. Prepoznavanje i prevladavanje tih izazova zahtijeva otvorenost, uzajamno poštovanje i sustavnu suradnju temeljenu na povjerenju i zajedničkim ciljevima. Nužno je kontinuirano ulagati u razvoj komunikacijskih vještina, promovirati kulturu suradnje i koristiti suvremene alate koji olakšavaju pravovremenu i jasnu razmjenu informacija. Time se ne samo unaprjeđuje profesionalni rad svih dionika, već se i stvara poticajno i podržavajuće okruženje u kojem učenici mogu ostvariti svoj puni potencijal.
Literatura
[1] Bezić, J. (2008). Odgoj i obrazovanje za demokratsko građanstvo. Zagreb: Školska knjiga.
[2] Bouillet, D. (2006). Oblici suradnje roditelja i škole u kontekstu obrazovne inkluzije. U: V. Previšić (ur.), Pedagogija i kultura mira (str. 235–245). Zagreb: Hrvatsko pedagogijsko društvo.
[3] Cindrić, M., Miljković, D., & Strugar, V. (2010). Didaktika. Zagreb: IEP-D2.
[4] Epstein, J. L. (2011). School, family, and community partnerships: Preparing educators and improving schools (2nd ed.). Boulder, CO: Westview Press.
[5] Jurić, V. (2012). Komunikacijske vještine učitelja u suvremenom obrazovanju. Napredak, 153(1), 103–118.
[6] Marentič Požarnik, B. (2000). Psihologija učenja i poučavanja. Ljubljana: DZS.
[7] Miljević-Riđički, R. (2010). Partnerstvo škole i obitelji u suvremenom obrazovanju Zagreb: Element.
[8] Smojver-Ažić, S., & Bezinović, P. (2011). Školska klima i školski uspjeh: uloga komunikacije u školi. Sociologija i prostor, 49(3), 385–403.
[9] Vizek Vidović, V., Rijavec, M., Vizek, M., & Miljković, D. (2014). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP-D2.
