Susret je organizirala školska knjižničarka Suzana, s ciljem promicanja čitanja, zavičajne kulture i jezične baštine, ali i upoznavanja učenika s istaknutim sugrađanima koji svojim radom obogaćuju kulturni život zajednice.
“Luč znači svjetlo. A svjetlo nam je svima potrebno. Škola je poput svjetiljke. U njoj svijetle učitelji… ali i učenici, jer svatko od nas u sebi nosi svoju malu luč. Zato vjerujemo da ta luč sada posebno gori – kroz riječ, pjesmu i susret” (riječi su kojima smo započeli druženje).
Susretu su prisustvovali učenici četiriju osmih razreda sa svojim učiteljicama Anamarijom, Antonijom, Andrejom i učiteljem Jasminom te pedagoginjom Emom. Program je započeo projekcijom uglazbljene pjesme „Tam ke luč gari“, izvedene na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini, čime je stvoreno ozračje topline i ponosa na kajkavsku riječ.
Uslijedila je recitacija iste pjesme, a potom i razgovor s gošćom koji su vodile članice medijske skupine: Mila, Karla, Antonija i Tara, koje je pripremila učiteljica Anamarija.
Saznali smo da gospođa Marija Hlebec piše poeziju od mladosti, a posebno njeguje naše govorno blago, našu tradiciju i kajkavsku kulturnu baštinu. Sudjelovala je, i sudjeluje na brojnim pjesničkim susretima, recitalima i festivalima te objavljuje pjesme u časopisima i zbornicima, a neke njezine pjesme su i uglazbljene.
Osim pisanjem, bavi se fotografijom – izložba “Šuma okom šumara“. Okušala se i kao radijska voditeljica i suurednica radioemisije Kajkavska vura na lokalnoj radio-postaji RHZK. Jedna je od nositeljica krapinske Udruge „Hrvatska žena“
Pjesnički put – spontana priča iz djetinjstva i zavičaja
Govoreći o svojim počecima, pjesnikinja je istaknula kako se sve dogodilo spontano.
„Nisam planirala postati pjesnikinja. Obožavala sam čitati poeziju i bila sam presretna kada smo u školi obrađivali stihove. Pisanje se jednostavno počelo događati“, rekla je.
Prvu pravu pjesmu, kako je podijelila s učenicima, napisala je u srednjoj školi i posvetila gradu Karlovcu, u kojem se tada školovala.
Na pitanje o inspiraciji odgovorila je kako je nadahnjuju ljudi, događaji, priroda i osjećaji „spram svega što je okružuje“. Iako su stihovi ponekad nastajali u naletu, naglasila je važnost vraćanja tekstu s vremenskim odmakom: „Pjesmu treba izbrusiti, izglancati, izbaciti suvišno iz nje. To je lakše učiniti kada se osjećaji malo slegnu.“
Posebno emotivan dio razgovora odnosio se na djetinjstvo provedeno na selu, uz šumu, livade i potok. „Pamtim cvrkut ptica, igre na otvorenom i večernja druženja uz vatru. Roditelji su nas morali moliti da dođemo kući“, prisjetila se, potvrdivši da je upravo djetinjstvo čest i snažan izvor njezine inspiracije.
Kajkavska riječ kao svjetlo doma
Jedna od središnjih tema susreta bila je kajkavska riječ. Pjesnikinja je otkrila kako je najprije pisala na standardnom jeziku, a potom, u ozračju priprema za Tjedan kajkavske kulture u Krapini, osjetila snažnu potrebu stvarati na materinskom govoru.
„Moj kaj je poseban. Lijep. Trebamo se ponositi njime, makar ga netko ne razumio ili mu se smijao“, poručila je učenicima, potaknuvši ih da se nikada ne srame svoga zavičajnog govora.
Naglasila je pritom kako njegovanje kajkavštine ne umanjuje važnost hrvatskoga standardnog jezika, već obogaćuje jezični identitet.
Govoreći o svojoj zbirci „Tam ke luč gari“, objasnila je simboliku svjetla koje se često pojavljuje u njezinim pjesmama.
„Kako čovjek postaje svjestan prolaznosti života, sve više cijeni dom, ognjište, toplinu i obitelj. U pjesmama sam željela sačuvati ono kaj volim“, istaknula je, a potom učenicima pročitala jednu od svojih pjesama.
Veliko zanimanje izazvala su i iskustva s javnih nastupa. Prisjetila se prvih uglazbljenih stihova izvedenih 2012. godine na Malom KAJ-u. „To je bilo nešto novo i uzbudljivo. Tri moja teksta u jednoj večeri, i to u izvedbi djece. Bila sam ponosna i ganuta“, rekla je. Sudjelovanja na festivalima i recitalima, dodala je, doživljava kao potvrdu da kajkavska riječ živi te kao priliku za susret i razmjenu iskustava s drugim pjesnicima.
Priroda, fotografija i rad s lokalnom zajednicom
Osim poezije, važan dio njezina života čine priroda i fotografija. Kao šumarska tehničarka godinama je radila na terenu, a kasnije u administraciji, pri čemu je istaknula da su joj obitelj i vrijeme provedeno s djecom bili važniji od profesionalnih ambicija.
„Neke stvari vrijede više od novaca“, poručila je.
Poeziju i fotografiju vidi kao dva načina izražavanja istoga doživljaja svijeta:
„I jedna i druga traže otvorene oči i srce. Jedno bez drugoga ne daje rezultate.“
Uz književni rad, fotografiju, pjesnikinja je aktivna i u Udruzi Hrvatska žena koja djeluje na području grada Krapine, a potiče individualno stvaralaštvo i rad svojih članica organizirajući razne radionice, tribine, predavanja, te druge obrazovne, duhovne, odgojne, kulturne, znanstvene, umjetničke i druge programe. Posebno je istaknula humanitarno-karitativnu djelatnost.
U završnom dijelu susreta govorila je o očuvanju jezika u vremenu brzih poruka i društvenih mreža.
„Što više jezika znamo, više vrijedimo, ali neka nam najvažniji bude materinski“, naglasila je, ističući ulogu obitelji, škole i kulturnih manifestacija u prenošenju ljubavi prema zavičajnoj riječi.
Susret koji je osvijetlio školu
Program su svojim recitacijama obogatile učenice Ida, Klara, Jelena i Vinka, a razgovor i svečani ton susreta pokazali su koliko je važan neposredni kontakt učenika sa stvarateljima iz njihove zajednice.
Susret je zaključen snažnom porukom mladima:
„Radujte se životu, prijateljima, znanju. Razvijajte svoje talente, ostvarujte svoje snove i budite dobri ljudi. To je pravo bogatstvo.“
Dugim pljeskom i zahvalom učenici su pokazali koliko ih je susret s pjesnikinjom Marijom Hlebec nadahnuo – te da „luč“ kajkavske riječi u njihovoj školi doista gori.
