Kroz kreativno pisanje i scenski izričaj, „domaća rič“ prestaje biti predmet iz udžbenika i postaje živ način dječjeg izražavanja.
Kao učiteljica svakodnevno svjedočim da zavičajni govor čakavica nije samo sjećanje na prošlost. Djeca najbolje uče o svom identitetu kada im dopustimo da budu autentični čuvari baštine i da na vlastitoj čakavici ispričaju svoje suvremene priče. Kada na pozornici progovore onako kako se govori u njihovu domu, događa se posebna čarolija. Gradi im se samopouzdanje, a publici mami iskren osmijeh.
U eri digitalne komunikacije izazov je zainteresirati najmlađe za baštinu. Cilj mi je potaknuti njihovo stvaralaštvo – ne samo recitiranje poznatih pjesnika, nego i pisanje vlastitih „štorija“. Učenici Osnovne škole don Lovre Katića iz Solina zato redovito sudjeluju na manifestacijama poput Dječjeg Pričigina i susreta „Dica i ČAkavica“. Pišu i govore onako kako su govorili njihovi stari, ali na svoj dječji način.
Dok strani izrazi sve više ulaze u svakodnevni rječnik, u solinskim klupama tradicija se ne uči samo iz knjiga – ona se stvara. Najbolji dokaz tomu su stihovi za natječaj „Ča more judi“. U njihovim očima stara stolica postaje „bidna katriga, rasklimana ka stara cotava baba“. Slike u knjizi sjaje se „ka caklo na ponistri“. Vjetar ne puše, nego „radi dišpete i biži ča“.
Kroz takve slike riječi poput „refula“, „balancane“ i „ponistre“ prestaju biti zaboravljeni pojmovi i postaju dio dječje svakodnevice. Ako im baštinu predstavimo na topao i kreativan način, djeca će je prigrliti. Kada im dopustimo da budu originalni na čakavici, oni postaju pravi čuvari domaće riječi. Tada možemo biti sigurni da će se dalmatinski govor još dugo i glasno čuti.
