Uvijek mi je bilo draže uređivati se za van i izlaziti sa društvom nego biti za knjigom. Općenito nisam nikada voljela biti kod kuće jer tamo uglavnom nije bilo nikoga tko bi svoje vrijeme posveti meni. U srednjoj školi nisam nikada bila predebela, ali dobro sam znala da se dečki «pale» na mršave cure, a bila sam uvjerena da će mi sva odjeća bolje pristajati ako još više smršavim. A da ne govorim da sam od svuda čula i vidjela da «mršavice» puno bolje prolaze u životu. I tako su prolazili mjeseci, a ja sam postajala sve mršavija i mršavija, a hranu sam izbjegavala i odbijala kada sam god mogla.
Nakon što sam maturirala nikako nisam mogla pronaći posao koji bi me usrećio, bez obzira što sam sada bila stvarno «lijepa» i tanka. Moja obitelj je bila sve više ljuta na mene što sam crna ovca intelektualne obitelji, a ja sam i dalje mršavila. Osjećala sam da tako postižem nešto u životu. Da tako postajem bolja i ljepša sebi i drugima. Svaki puta kada sam se pogledala u ogledalo našla sam dio masti na svome tijelu koji stvarno tu nije trebao biti. Sada se nalazim na liječenju u bolnici. Počela sam ipak malo 
jesti, a i infuzija mi pomaže. Moj psihijatar kaže da sama moram shvatiti što se događa sa mnom i da ne smijem dozvoliti da potrebe drugih utječu na moje potrebe. Vjerojatno je u pravu. Uglavnom, visoka sam 173cm, trenutno sam teška 42kg, i da…bolujem od anoreksije.
Premda je ovo izmišljena priča, prikazuje stereotipnu situaciju u kojoj bi mogla biti osoba koja boluje od anoreksije, s društvene i fizičke strane.
Definicija
Anoreksija, odnosno službenim imenom anoreksija narvoza, je psihosomatska bolest koja nastaje radi poremećene slike doživljaja vlastitog tijela. Prvi put se spominje prije 300 godina kada je opisana kao bolest gubitka kilograma, izostanka menstruacije, te smetnje ponašanja. Statistički puno više pogađa žene nego muškarce (9:1). Premda je to stara bolest, danas dobiva veliku pažnju jer osim što je u porastu, uključuje također psihičke i endokrinološke (hormonalne) promjene.
U ovom tekstu posebnu pažnju ću obratiti na objektivne, endokrinološko-medicinske mjerne standarde kojima se anoreksija može, kako dijagnosticirati, tako i liječiti.
Uzroci
Anoreksija je duševni poremećaj. Do nedavno uzrok anoreksije nije bio poznat. Objašnjavao se isključivo genetskim čimbenicima, a često i promjenama lučenja hormona iz hipotalamusa (sićušne žlijezde u mozgu, zadužene za poticanje rada gotovo svih funkcija organizma).
Danas se zna da promjene u hipotalamusu stvarno nastaju, ali ne kao uzrok već kao posljedica neuhranjenosti. Funkcija se hipotalamusa vraća nakon dobivanja tjelesne mase. Poremećaj u anoreksiji počinje, kako je u priči već navedeno, kao reakcija na neodgovarajuće odnose u obitelji, unatoč naizgled normalnoj vanjštini komunikacije među članovima obitelji.
Ostali uzroci su ponekad nasljedni faktor, zatim utjecaji u ranom djetinjstvu, specifični problemi udruženi s procesom sazrijevanja i konačno osjećaj gubitka ili odvojenosti. Kulturološki razlozi također mogu utjecati na razvoj anoreksije. Postizanje «zdravlja» i mršavosti (pomodarstvo) utječe na emancipaciju, pa često pojačava strah od debljine u bolesnika i uzrokuje da se u graničnim slučajevima razvije bolest u potpunosti.
Bitno je reći da većina ljudi izloženih postupcima mršavljenja radi postizanja tjelesne vitkosti ne razvije poremećaj uzimanja hrane, zato se može pretpostaviti da sociokulturološki činitelji izazivaju anoreksiju u osoba s predispozicijom za mentalne poremećaje.
Dijagnoza
U kliničkoj slici prevladava uporno odbijanje uzimanja hrane, čak i kod jake gladi što dovodi do teškog gubitka kilograma, te mršavljenja. Nije rijetko i lažno uzimanje hrane. Bolesnik se koristi svim mogućim načinima da izbjegne unošenje zalogaja. Hiperaktivan je i patološki opsjednut vježbanjem, te brojenjem kalorija i obroka. Kod žena generativne dobi, stalan simptom je izostanak menstruacije. Nakon toga slijedi zatvor crijeva (opstipacija), kao i nepodnošenje hladnoće radi oštećenja termoregulacijskog centra u mozgu. Primjetan je i usporen rad srca, smanjenje bazalne temperature tijela, te smanjen krvni tlak. Smanjen je postotak masnog tkiva, a kosti prosijavaju kroz kožu. Koža je pretežno suha, a tjelesna dlakavost pojačana sa fino valovitim tzv.lanugo dlačicama. Dlakavost pubične zone ostaje normalna.
Laboratorijski nalazi su deficit vitamina i minerala, smanjen broj eritrocita, leukocita i trombocita, kao i smanjenje ukupnih proteina (albumina). Kolesterol zna biti povišen dok su trigliceridi uredni. U serumu je povišena vrijednost β-karotena. Premda je ukupan broj imunoglobulina smanjen, ozbiljnije infekcije su vrlo rijetke. Od hormona hipofize FSH i LH su sniženi, a hormon rasta (somatotropin) je povišen. Kortizol iz nadbubrežne žlijezde u krvi je također povišen. Od hormona štitnjače T3 je snižen, dok je T4 normalan. Gustoća kosti je smanjena.
Liječenje
Biokemijski gledano, sve se vrijednosti hormona, vitamina i minerala vraćaju na normalu ubrzo nakon dobivanja na tjelesnoj masi. Budući da pothranjenost preko 35% ispod standardne tjelesne težine (BMI 20-25) može lako doći do smrti, u težim slučajevima je hospitalizacija nužna, te se pokazala kao mjera koja može spasiti život. Važno je imati u bolnici iskusnu i kvalificiranu sestrinsku njegu.
Psihoterapija bi trebala imati za cilj da bolesnik nadvlada nedostatke svoga razvoja, osjećaja nemoći, te teškog socijalnog kontakta. Ako bolesnik odbija hranu, mora se primijeniti parenteralna prehrana (nazogastrična sonda, infuzije tekućine, elektrolita, te hranjivih tvari). U početku je nužno nadgledati uzimanje svakog obroka. U plan liječenja valja uključiti edukaciju o prehrani, radnu terapiju, individualnu psihoterapiju, te grupni rad s obitelji.
I na kraju
Tijek anoreksije je vrlo promjenjiv. Liječenje je dugotrajno, bilo ambulantno ili bolničko, ali uglavnom uspješno. Kad se postigne izlječenje, većina ih se nikada ne vrati u prijašnje stanje. Ako je anoreksija kombinirana sa ekscesivnim povraćanjem svega unesenog u organizam, što je slučaj kod 50% anoreksičara, tada se to zove bulimareksija (kombinacija anoreksije i bulimije) te su tada simptomi još gori.
Brojke su užasne. Premda je čista anoreksija prisutna samo u oko 50 mladih žena od 15 do 25 godina na 100.000 stanovnika, broj uz bulimiju je puno veći. Čak 24% djevojaka od 18 do 35 godina ima takvih poteškoća. Dugotrajnim praćenjem ustanovljeno je da ih 50% postigne normalnu tjelesnu težinu, 20% ih nešto poboljša, ali je ona još uvijek ispod normale, 20% se ne izliječi, 5% se udeblja, a 6% umre. I tako dok se pomodarstvu vitkog i mršavog tijela ne vidi kraj u javnim medijima, čak dapače, sve više i više se potiče, mlade djevojke se razbolijevaju i umiru.
Dinko Kolarić, dr.med
Literatura: Vrhovac, B i sur., Interna medicina, Naprijed, Zagreb, 1997.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
