Iako svake godine škole obilježavaju Pink Shirt Day i deklerativno se uključuju u borbu protiv vršnjačkog nasilja ipak, je li to dovoljno da osvijestimo među vršnjačko nasilje? Dok se vršnjaci međusobno šale na račun svojih prijatelja, trebalo bi razlikovati šalu od ismijavanja, vrijeđanja, izrugivanja, širenja glasina, ogovaranja… Ako se druga osoba osjeća povrijeđeno i čini joj se da se drugi ne smiju s njim ili njom, nego njemu ili njoj, to znači da je ili šala otišla predaleko ili to više nije uopće šaljivo nego postaje zlostavljanje. Ako se nastala situacija ponavlja ili nastavi i nakon što jasno dato do znanja da se zlostavljana osoba osjeća uzrujano, bespomoćno i da joj se to ne sviđa jasno je da se radi o zlostavljanju. Posljedice mogu biti psihički bolne sa problemima u prilagodbi i čestim izbjegavanjem škole. Žrtva se ne osjeća sigurnom, a posljedice su trajne i različite po osobu. Mentalno je osoba na početku obično uzrujana i ljuta, emocionalno se osjeća osramoćeno i gubi interes za ono što voli, a fizički se sve odražava na umor, nesanicu, glavobolju i druge simptome.
Bespomoćnost je prirodna reakcija zlostavljane osobe, odustaje od traženja rješenja za situaciju kroz koju prolazi iako se poteškoće mogu prevladati i ponovno izgraditi samopouzdanje i zdravlje. Zlostavljani učenici nerijetko imaju poteškoća s kojima se nose sami ne želeći drugima otkriti što se zapravo događa, boje se zlostavljača i ponovnog susreta sa zlostavljanjem. Vremenom postaju depresivni, anksiozni, nesigurni i skloni suicidalnim djelima. Oni se osamljuju i osjećaju nesretnim. Teško se odlučuju za traženje pomoći u vidu druge odrasle osobe u koju ima povjerenja bilo da se radi o roditelju, bliskom članu obitelji, nastavniku, pedagogu, psihologu ili nekom drugom. Ponekad je vrlo teško povjeriti se roditelju, boji se da je izabrao pogrešan trenutak u kojem neće imati punu roditeljsku pažnju ili smatra da ga roditelji neće uspjeti razumjeti, jer nedovoljno poznaju situaciju ili nemaju neko brzo rješenje iako će željeti pružiti podršku i pomoći potražiti rješenje. Ponekad se obraćaju i Hrabrom telefonu kako bi dobili stručni savjet za uvid u ono što im se događa.
Iako većina škola ozbiljno shvaća slučajeve zlostavljanja i njeguje nulti stupanj tolerancije na zlostavljanje te poduzima korake kako bi ga spriječila u svjesnosti da žrtva ima pravo na pravdu ponekad se čini da to nije dovoljno jer se zlostavljanje iznova događa. Situacija u kojoj se žrtva ipak skupivši hrabrosti pokuša sama oduprijeti i obračunati obično završi još gorim zlostavljanjem skupine vršnjaka koje teže „pobjeđuje“. Zlostavljanje samo po sebi dolazi do srži, dotiče najosjetljivija područja i zlostavljaču daje osjećaj pobjede. Pokušaj ignoriranja takvih događaja, također je vrsta sudjelovanja, jer je nedjelovanje u sprječavanju zbog prijateljstva sa zlostavljačem i sličnih razloga, neobavješćivanje odraslih o događaju koji vidi je također neformalno sudjelovanje.
Samo verbalno zlostavljanje kroz izgovorene riječi može biti mnogo snažnije od udaraca, brze su i bezbolne za nasilnika, a iznimno štetne za žrtvu. Najgore od svega je činjenica da ih primatelj tih riječi iznova i iznova proživljava, a ako se ne spriječi bilo da je dopušteno ili se ignorira postaje normalno i žrtva se ne zaštićuje nego dehumanizira. Nažalost, nasilnici smatraju da je »uništavanje« i obezvrjeđivanje onih ljudi koji su im prijetnja i potencijalna opasnost na njihovu putu do cilja odnosno moći jedini način da zadovolje svoj gladni ego pa si time prazne vlastito nezadovoljstvo. Zato kažemo da treba pomoći i žrtvi i zlostavljaču. Zapitajmo se, činimo li dovoljno za sprječavanje vršnjačkog nasilja ili rješavamo zamijećene posljedice ovisi o tome koliko smo humano društvo sa razvijenom emocionalnom inteligencijom, suosjećamo li dovoljno s drugima koji pate.
