Ipak, kvalitetno učenje stvara nastavnik kao pedagoški arhitekt koji kritički vrednuje alate, prilagođava pristupe i pretvara podatke u duboko razumijevanje. Adaptivna stručnost ovdje je ključ – fluidno kretanje između inovacije i efikasnosti, gdje svaki neočekivani trenutak postaje prilika za izvrsnost.
Svaki je nastavnik doživio situacije u kojima se pažljivo isplanirana lekcija odvije u sasvim neočekivanom smjeru. Učenik postavi pitanje koje otvara novu dimenziju teme, tehnologija zakaže u ključnom trenutku ili dinamika razreda zahtijeva naglu promjenu pristupa. Upravo u takvim, neočekivanim situacijama razotkriva se stvarna kvaliteta pedagoškog djelovanja.
Dvije paradigme stručnosti
Hatano i Inagaki još su 1986. godine opisali dvije različite razvojne putanje stručnosti koje imaju izravne implikacije za poučavanje. Rutinska stručnost obilježena je visokom učinkovitošću u izvođenju dobro usvojenih procedura – stručnjak postiže izvrsnost ponavljanjem, automatizacijom i preciznim izvođenjem u poznatim kontekstima. No, upravo takva proceduralna usmjerenost može postati ograničenje kada se pojave nove, kompleksne ili nepredvidive situacije.
Adaptivna stručnost, nasuprot tome, temelji se na trajnom propitivanju, preispitivanju i nadograđivanju postojećeg razumijevanja. Adaptivni stručnjaci ne samo da primjenjuju pedagoške postupke, već ih istodobno istražuju, analiziraju i rafiniraju. To im omogućuje oblikovanje novih pristupa utemeljenih na dubokom razumijevanju temeljnih principa učenja i poučavanja, a ne samo na primjeni provjerenih recepata.
Zašto je adaptivnost ključna danas?
Posljednjih godina obrazovni se kontekst ubrzano mijenja, osobito pod utjecajem digitalnih tehnologija i umjetne inteligencije. Integracija tehnologije više nije marginalna tema, već sastavni dio suvremene nastave. Međutim, sama prisutnost tehnologije ne jamči kvalitetno učenje. Ključna uloga nastavnika danas nije tek „upravljanje alatima“, nego pedagoško osmišljavanje načina na koje tehnologija može obogatiti učenje, produbiti razumijevanje i podržati razvoj kompetencija učenika. To zahtijeva adaptivnu, a ne samo rutinski učinkovitu stručnost – sposobnost kritičkog vrednovanja alata, promišljanja njihovih pedagoških implikacija i prilagodbe pristupa konkretnom razredu i pojedinom učeniku.
Fluidnost naspram fleksibilnosti
Adaptivna stručnost u nastavi prepoznaje se po fluidnosti i refleksivnosti u svakodnevnim odlukama. Pri tome je korisno razlikovati dva pojma. Fleksibilnost označava sposobnost prilagodbe postojećih planova, primjerice odabir druge aktivnosti ili izmjenu redoslijeda kada okolnosti to zahtijevaju. Fluidnost ide korak dalje, ona podrazumijeva prirodno, nenaporno kretanje između različitih pristupa, metoda i razina objašnjenja, bez osjećaja kognitivne ukočenosti ili gubitka strukture.
Dva su čimbenika posebno važna za razvoj adaptivne stručnosti kod budućih nastavnika – svjesno balansiranje između učinkovitosti i inovacije te izgradnja suradničkog odnosa s učenicima. Tako se naglašava relacijska priroda adaptivne stručnosti – ona se ne razvija u izolaciji, već kroz autentičnu praksu, sustavnu refleksiju i stalnu razmjenu povratnih informacija s učenicima i kolegama.
Strategije za razvoj adaptivne stručnosti
1.Usmjerenost na principe, ne na pojedine alate
Umjetna inteligencija danas omogućuje generiranje nacrta lekcija, pronalaženje relevantnih obrazovnih sadržaja i oblikovanje diferenciranih materijala za različite skupine učenika. Ipak, ključno je da nastavnik razumije temeljne principe na kojima tehnologija počiva te da zna procijeniti kada je njezina primjena pedagoški opravdana. Fokus na „učenju alata“ nosi rizik brzog zastarijevanja, dok usmjerenost na principe omogućuje prenošenje znanja i vještina na nove tehnologije koje će tek doći.
2. Praksa u sigurnim, kontroliranim uvjetima
Simulacije i AI-temeljeni „virtualni učenici“ sve više postaju važan resurs u obrazovanju nastavnika. Takva okruženja omogućuju vježbanje reakcija na neočekivana pitanja, složene interakcije ili izazovne situacije upravljanja razredom, ali bez pritiska i rizika stvarne učionice. Učinkovita simulacijska praksa otvara prostor za isprobavanje novih formulacija pitanja, alternativnih objašnjenja i različitih didaktičkih pristupa, uz mogućnost neposredne i strukturirane povratne informacije.
3. Kreiranje uvjeta za profesionalni rast
Adaptivna stručnost ne razvija se spontano, ona zahtijeva okruženje koje podržava eksperimentiranje, promišljanje i sustavno učenje iz prakse. Takav kontekst uključuje:
- zadatke i izazove koji nastavnika svjesno izvode iz zone udobnosti
- redovitu, strukturiranu refleksiju vlastite nastave
- kulturu dijeljenja iskustava i zajedničkog učenja u učiteljskom kolektivu
- aktivno traženje i prihvaćanje konstruktivne povratne informacije
- pažljivo i kontinuirano praćenje potreba, napretka i perspektive učenika
4. Najprije inovacija, zatim optimizacija
Niz istraživanja upućuje na kontraintuitivnu, ali pedagoški vrlo plodnu spoznaju – učinkovitiji dugoročni razvoj postiže se kada nastavnik u početnoj fazi daje prednost istraživanju i eksperimentiranju, a tek potom stabilizira i optimizira uspješne rutine. Takav slijed pridonosi dubljem razumijevanju zašto pojedini pristupi funkcioniraju, a ne samo kako ih provoditi. U kontekstu AI alata to znači svjesno odvojiti vrijeme za kreativno ispitivanje mogućnosti tehnologije – postavljanje različitih vrsta zadataka, kombiniranje alata, testiranje granica – prije uspostave standardiziranih procedura. Time se gradi realistična slika o potencijalima i ograničenjima tehnologije, što je preduvjet odgovorne i smisleno usmjerene primjene.
5. Od „štedi li mi vrijeme?“ do „što to mijenja u učenju?“
U praksi mnogi nastavnici tehnologiju ponajprije koriste za ubrzavanje administrativnih procesa ili pojednostavljivanje pripreme nastave. Iako je i to legitimna i korisna funkcija, stvarni transformativni potencijal tehnologije leži u promjeni načina na koji učenici uče, istražuju i konstruiraju znanje. Ključno je stoga pomaknuti fokus s pitanja „Kako mi AI štedi vrijeme?“ prema pitanju „Kako tehnologija omogućuje dublje učenje i napredak mojih učenika?“.
Izazovi na putu prema adaptivnoj stručnosti
Budući nastavnici često spontano reproduciraju metode i obrasce poučavanja koje su sami doživjeli tijekom vlastitog školovanja. Istraživači taj fenomen opisuju kao „zamku neupitne poznatosti“ – sklonost prihvaćanju poznatog pristupa kao prirodno ispravnog, bez kritičkog preispitivanja. Iako takva usmjerenost na poznato može ograničiti razvoj adaptivne stručnosti, upravo ti obrasci mogu postati polazište za osvještavanje i promjenu. Osjećaj preopterećenosti, strah od gubitka kontrole u učionici, pritisak za brzim i vidljivim rezultatima ili nedostatak sustavne edukacije o integraciji umjetne inteligencije mogu se doživjeti kao prepreke. No, iste te prepreke mogu se reinterpretirati kao poticaji za profesionalni razvoj – prilike za učenje, redefiniranje vlastite uloge i izgradnju otpornosti. Ključno je razvijati spremnost na promišljeni rizik, na učenje iz pogrešaka i na kontinuiranu prilagodbu u službi kvalitetnijeg učenja učenika.
Zaključak
Adaptivna stručnost nije produkt jednokratne edukacije ni rezultat jednog „velikog skoka“, već ishod dugotrajnog, cikličkog profesionalnog razvoja. Riječ je o putovanju koje traje cijelu karijeru nastavnika. U trenutku kada umjetna inteligencija i drugi digitalni alati sve više preuzimaju rutinske zadatke, pred nastavnikom se otvara ključno pitanje – kako će iskoristiti oslobođeno vrijeme? Umjesto usmjerenosti na ovladavanje svakim novim alatom ili beskrajno usavršavanje postojećih rutina, poziv adaptivne stručnosti usmjeren je na razvoj onoga što nastavnika uistinu izdvaja kao profesionalca. To je sposobnost da u nepredvidivim, kompleksnim i često ambivalentnim situacijama djeluje s pedagoškom izvrsnošću – promišljeno, etično i u najboljem interesu učenika. Bit adaptivne stručnosti leži u hrabrosti za eksperimentiranje, kreativnosti u traženju rješenja i spremnosti na učenje iz svakog izazova, bez obzira na ishod. U dinamičnom i često neizvjesnom obrazovnom okruženju upravo te kvalitete oblikuju profesionalni identitet nastavnika i dugoročno utječu na životne putanje generacija učenika. Razvoj adaptivne stručnosti stoga je trajni poziv nastavniku na refleksiju, preispitivanje i rast – zajedno s učenicima i u dijalogu s obrazovnim kontekstom koji se neprestano mijenja.
