„Čitanje utječe na razvoj procesa koji sudjeluju u razumijevanju i spoznavanju svijeta koji nas okružuje te je usko vezano s učenjem.“
Poražavajuća činjenica nam govori da Hrvati u prosjeku čitaju 5 puta manje u odnosu na ostale europske zemlje iako su knjige su svuda oko nas i sve lakše su nam dostupne. Svaka škola ima školsku knjižnicu, u kvartovima su gradske knjižnice u kojima se često organiziraju predstavljanja novih knjiga, a e-knjige su samo nekoliko „klikova“ udaljene od čitatelja, čak netom po objavljivanju. Ako prosječni čitači u svom domu posjeduju 205 knjiga, možda su ih pročitali ,ali možda su samo kolekcionari. Smatra se da je minimalni broj pročitanih knjiga u obitelji 129. U čemu je onda problem? Zašto učenici tako malo čitaju? I što zapravo čitaju? Naši učenici drugi su u EU po čitalačkoj pismenosti, no četvrtina od njih i dalje ne voli čitanje. Činjenica jeste da društvene mreže koliko ih spajaju, informiraju i nasmiju, toliko im “kradu vrijeme”.
Kultura čitanja knjiga u padu, osobito kod učenika, no zapitajmo se, jesu li samo tehnološke primamljivosti krive za to što učenici sve manje čitaju? Istina je zapravo sasvim suprotna, mi trenutno živimo u dobu kada se čita više nego ikada u povijesti, čitamo po cijeli dan – čitamo elektronsku poštu, objave i informacije na društvenim mrežama, razne članke na internetu, reklo bi se da nemamo problema s čitanjem, ali imamo problema s raznolikošću i bogatstvom kulture čitanja. Onoliko koliko učenici čitaju jasno je povezano sa njihovom sposobnošću izražavanja. Ako sve manje čitaju a sve više se služe digitalnim medijima, smanjuju vokabular riječi, sve više su im nepoznate iako su hrvatske, slabije se izražavaju u javnom prostoru i osim eseja Državne mature koji ih „prisile“ na pisanje o nekom književnom djelu, brojanje riječi i pisanje suvislog teksta, uglavnom se oslanjaju na prepričavanje suučenika prije ispitivanja ili uporabe skraćenih internetskih verzija klasične književnosti. U knjižnicama se većinom posuđuju djela vezana za opću nastavu hrvatskoga jezika i/ili izborne nastave iz hrvatskoga jezika. Poticanje čitanja kod učenika uvjetovano je roditeljskim čitanjem u obiteljskom domu, bilo da su to priče na glas prije spavanja ili sami roditelji imaju naviku čitanja. Vrlo mali broj čitača čini to, jer ih knjige istinski zabavljaju ili su im sadržajno zanimljive. Dobrobiti čitanja su od obogaćivanja rječnika, preko posjedovanja bezvremenskog znanja do razvoja vizualnih umijeća. Svi učenici koji su skloni čitanju jednog dana mijenjati će svijet.
Kako možemo onda očekivati da će u starijoj učeničkoj dobi čitati stručnu literaturu, jer ih uistinu zanima sadržaj, koristiti udžbenike, priručnike ili druga pomagala kako bi stekli jasniji uvid u sadržaj struke ako je četvrtini učenika čitanje toliko mrsko?
Visoko obrazovane osobe često čitaju recenzije i sažetke kako bi mogli sudjelovati u razgovorima o knjigama. Neki traže audio verziju knjige koju bi mogli slušati u svom multitasking danu. Jesu li uopće koncentrirani na sadržaj koji čuju dok obavljaju neke sasvim druge poslove koji nemaju veze sa onim što slušaju. Naravno da postoji tri tipa osoba koji su vizualni, auditivni i kinestetički tipovi i često nisu samo jedan tip nego mješavina nekoliko tipova osoba. No, to ne opravdava činjenicu da od autora knjige traže audiozapis kako bi potrošili manje vremena na upoznavanje sadržaja. Sve manje čitanje knjiga, stručne literature, priručnika uvjetuje smanjenje sposobnosti razumijevanja ideja i kritičkog promišljanja.
Ono što se smatra zabrinjavajućim i čini izazov s kojim se suočavaju i studenti i fakulteti jest činjenica da generacijama čitanje, primjerice, 5 od 800 stranica udžbenika mora biti prilično teško kada su navikli provoditi veći dio vremena prebacujući se s jedne na drugu digitalnu aktivnost unutar sekunde. Pri tome se ne misli da je riječ o nedostatku ili padu inteligencije među mladim ljudima već problemu usmjeravanja pažnje tijekom duljeg razdoblja čitanja nekog dužeg teksta. Biti sposoban čitati dugi tekst ključno je za razumijevanje složenijih ideja i razvijanja sposobnosti kritičkog razmišljanja. Online informacije su postale standard i norma istine te se razne dostupne činjenice i informacije više ne promišljaju kritički. Niz već učinjenih istraživanja u Hrvatskoj o strmoglavom padu kulture čitanja pridonio je hitnoj potrebi rješavanja takvih problema.
