Ove jedinstvene ptice su početkom 20. stoljeća bile rasprostranjene na području cijelog teritorija današnje Republike Hrvatske. Stotinu godina kasnije, početkom 21. stoljeća, ova ugrožena i zakonom zaštićena vrsta ptica živi jedino na području Kvarnera, a najviše ih ima na otoku Cresu. To nas je potaklo da vam ispričamo priču o bjeloglavim supovim.
Općenito o supovima…
Bjeloglavi sup je jedna od najpoznatijih vrsta „mrtvojedih“ životinjskih vrsta, pripada porodici jastrebova, kojih ima oko 237 vrsta u svijetu i potporodici strvinara te rodu supova kojih u Africi, Europi i Aziji živi sveukupno sedam vrsta.
Bjeloglavi sup živi u Maroku, Alžiru, Španjolskoj i na Sardiniji. Također žive i u Crnoj Gori, Grčkoj, Turskoj, istočnoj obali Sredozemlja i preko Iraka do Irana, Arapskog poluotoka, Indije i središnje Azije.
Kako žive bjeloglavi supovi na Cresu?
Populacija bjeloglavih supova na Cresu jedina je u svijetu koja svija gnijezda već na 6-7 metara ponad litica iznad mora. Stoga ptići, prilikom prvih letova, ponekad padaju u more i utapaju se. Pa zašto su se onda našu supovi odlučili na život nad morem?
Prema paleontološkim nalazima, prije deset tisuća godina bjeloglavi su supovi živjeli u južnoj Europi, odnosno na području Sredozemlja. U Europi je u to vrijeme vladalo lededno doba, a Jadransko more je bilo pliće nego danas za oko 90 m. Sjeverno od Šibenika je plodna, naplavna dolilna kom teće rijeka Pou koju su se ulijevale Mirna, Dragonja, Rječina, pa i Zrmanja. Otoci su planine, a među njima pasu stada moškatnih bikova, sobova, sjevernoeuropskih losova, mamuta….
U razdoblju zatopljenja, kad su nađeni ostaci pračovjeka, od krupnih sisavaca kod nas žive toplodobni nosorozi, vodenkonji, antilope, jeleni, divlja goveda i divlji konji. Njima su se hranili bjeloglavi supovi. Otapanjem leda more se podiže i sjevernojadranske planine postaju otoci Pag, Rab, Krk, Cres i mnoštvo manjih. A supovi ostaju. U vrijeme kad je neandertalca posve potisnuo kromanjonac, supovi žive u cijeloj Europi i svjedoci su čovjekova pripitomljavanjaovce, koze, krave, konja i ostalih domaćih životinja. Stoga supovi postaju ovisni o ekstezivnom stočarenju pri čemu stoka ostaje vanji. Posljedni ostaci ekstezivnog ovčarenja u krškom području Hrvatske danas su tek na otocima Cresu, Krku, rabu i Pagu, a broj ovaca iznosi možda i manje od 5 posto od broja prije 200-300 godina.
No, vratimo se sadašnjosti i gnijezdima supova. Veličina gnijezda je od 60 cm do 1 metra, a grade ga oba roditelja od suhih grančica, trave i vune uz poneki zeleni list, a unutrašnjost oblažu paperjem. Ženka snese samo jedno jaje u razdoblju od prosinca do siječnja. Na njemu sjede oba roditelja naizmjence i to dva mjeseca. Jaja su pretežno bijele boje, veličine do 10 cm.
Nakon dva mjeseca ptić probije ljusku i ugleda svjetlost dana. U gnijezdu ostaje gotovo 4 mjeseca, a to je kod ptica jedan od najduljih perioda odrastanja prije polijetanja. Kad navrše tri mjeseca nakratko napuštaju gnijezdo i mogu preletjeti kraće udaljenosti. No i nakon toga još ostaju uz roditelje i dalje uče letjeti. Roditelji ih uče kako koristiti zračne struje, ali i kako zajednički pronalaziti hranu.
Let supova
Supovi imaju posebne prilagodbe za let jer jedreći satima u potrazi za hranom, pretražuju stotine kvadratnih kilometara. Mogu letjeti danima i prijeći tisuće kilometara, a da pri tome nemaju potrebu za hranom.
Prije polijetanja nekoliko puta snažno zamahnu krilima kako bi s ispruženim krilima „dohvatio“ lift ili „termal“ i letio poput zračne jedrilice.
Pri letu supovi dakle koriste dva načina iskorištavanja zračnih strujanja koja im olakšavaju let:
- Podižu se na liftu koji nastaje udaranjem vjetra u litice ili brdo. Takav ih uzgon podiže nekoliko stotina metara visoko.
- Kruže unutar mjehura na vrhu stupova toplog uzlaznog strujanja zraka, a koji se nazivaju „termali“. Kružeći unutar termala, supovi se podižu i nekoliko kilometara visoko.
Kod kruženja na rubovima termala, malo se „naginje“ kako bi ga zračni mjehur podigao na željenu visinu. Koriste tri načina leta: letenje mahanjem krilima, jedrenje i klizni let. Let mahanjem zahtjeva najviše napora jer zrak pruža znatan otpor njegovim ogromnim krilima. Koriste ga kod polijetanja ili zbog naglog gubitka visine. Nakon postizanja željene visine supovi putuju zračnim ulicama jedreći letom.
Kad zažele ubrzati, počinju ponirati. Rubove krila zašilje i malo stisnu prema sebi.
Nemaju osjet mirisa, ali im je vid izvanredno razvijen. S visine od 1 km mogu razaznati objekt od veličine 6,4 cm u promjeru.
Petogodišnje lutanje
U svojoj prvoj godini života, nakon što naučili letjeti i osamostalili se, krajem kolovoza ili tijekom rujna, mladi bjeloglavi supovi kreču na petogodišnje lutanje. To zovemo selidbom ili migracijom.
Po osamostaljivanju sup kreće na lutanje: na sjever preko Slovenije i Italije do Austrije i Njemačke, na jug do Bugarske, Grče, Turske, Izraela i Afrike, na zapad do Francuske, pa i Španjolske, na sjever do Sjevernog mora. Za vrijeme lutanja smrtnost supova je nažalost velika.
Tijekom petogodišnjeg lutanja postaju spolno zreli i tada se vraćaju na Cres, najčešće na istu liticu gdje su i sami došli na svijet, a znaju čak odabrati i isto gnijezdo (ako u njemu nisu roditelji jednoga od njih). Kako ljubav nema granica, ponekad se dogodi da se neki zaljube putem pa odluče ostati u nekoj drugoj zemlji. Tako je sup Neven sa Cresa zbog ljubavi ostao na grčkom otoku Naksosu.
U vrijeme snubljenja zaljubljeni supovi većinu dana provode u svadbenim letovima, a na Cresu to razdoblje počinje u listopadu. Supove brojimo kao parove jer kad jednom pronađu bračnog partnera, ostaju s njim ne samo čitavu godinu, već i čitav život.
Bjeloglavi supovi žive u kolonijama što znače da se gnijezde, traže hranu i odmaraju zajedno. U koloniji je broj ptica različit (od dva, tri ili pet parova, pa do sto i više).
Kod supova nema vidljivih vanjskih razlika između mužjaka i ženki, kao u ostalih ptica.
I za kraj, još nekoliko zanimljivih informacija…
Očekivani životni vijek supova iznosi 30 do 50 godina.
Iako pripadaju grabljivicama, razlikuju se od ostalih jer se hrane mrtvim plijenom – ne love i ne ubijaju životinje.
Na Cresu su im glavni izvor hrane strvine ovaca. Supovi imaju sposobnost probavljanja raznovrsnih bakterija, a da se pri tome ne zaraze. Tako sprječavaju širenje nekih opasnih bolesti poput kolere i bjesnoće. Stoga su prirodni čistači i kao takvi imaju važnu ulogu u održavanje prirode.
Literatura
- Vesna Radek, Goran Sušić. Priča o bjeloglavim supovima otoka Cresa. Eko centar Caput Insulae – Beli, 2006.
- National Geographic Hrvatska siječanj 2004, br 1.
Izvori
http://www.youtube.com/watch?v=R92GrxnojyE
http://www.hrt.hr/index.php?id=48&tx_ttnews[tt_news]=78524&tx_ttnews[backPid]=614&cHash=500ade5207
http://www.hrt.hr/index.php?cHash=736c556ba0&id=48&tx_ttnews[backPid]=614&tx_ttnews[tt_news]=90683
http://www.supovi.hr/
