Primjena IKT-a u rehabilitaciji i edukaciji djece s posebnim potrebama

Te je tehnologije moguće primijeniti kako u neposrednom odgojno-obrazovnom radu, tako i u provođenju svakodnevnih aktivnosti.

Svaki se dan susrećemo s tehničkim rješenjima koja nam u vrevi poslova, privatnih i poslovnih izazova te u provođenju svakodnevnih aktivnosti i zabave pokušavaju olakšati funkcioniranje. Svakoga dana povećavaju se zahtjevi za simultanim obavljanjem niza aktivnosti od kojih neke izvodimo automatizmom. Vojska razvojnih programera/inženjera, arhitekata modernog svijeta, pokušava iznaći načine kako pojednostavniti obavljanje tih aktivnosti. Informatizacija je prodrla u sve pore našeg života. Mnoge aktivnosti, koje smo još jučer obavljali ručno, danas za nas obavljaju strojevi.
Čini li nas to, polako i sustavno, robovima modernog vremena?
Jesmo li u mogućnosti otkriti svoj put i svoje potrebe i možemo li utjecati na način kako ćemo nešto obavljati?
Pitanja koja smo postavili prvenstveno se odnose na populaciju osoba s posebnim potrebama i sveobuhvatan rast primjene IKT-a u svakodnevnom životu.

Postavimo li sami sebi pitanje životnog zadovoljstva i sreće, vjerojatno ćemo zaobići tehnološki razvoj kao validnu premisu u donošenju suvislog zaključka. Sve se zasniva na poimanju sreće i, možda, slobode koja imanentno čuči u njoj… Sloboda se postavlja kao produkt promatranja, zapažanja, zaključivanja i učenja. Koliko smo samoaktualizirani, ovisi o tome u kolikoj ćemo mjeri očuvati životnost tih procesa.
Ponekad oštećenja tih procesa, uslijed čitavog niza razvojnih teškoća, onemogućavaju normalan razvoj i napredak osobe. Tako osoba s posebnim potrebama nije u mogućnosti primijeniti sve ono što većina populacije usvaja automatizmom. Teže i sporije usvaja znanja, vještine i sposobnosti, a s obzirom na prije spomenute zahtjeve današnjice, i primjenu istih u svakodnevnom životu.
Tijekom potrage za zanimljivim informacijama u bespuću interneta, naišli smo na zanimljivu misao koja kaže da. se pri osmišljavanju tehnologije ne uzimaju u obzir potrebe osoba s invaliditetom i tako stvaraju zapreke milijunima ljudi.
Svakako treba naglasiti da se ovaj podatak ne odnosi na RH jer, prema Popisu stanovništva RH iz 2001. godine, broj osoba s invaliditetom iznosi 429421 osoba ili 9,68% ukupnog stanovništva RH (Popis stanovništva RH, 2001.).

Likewise, disability advocates point out that technology is often created without regard to people with disabilities, creating unnecessary barriers to hundreds of millions of people. (Wikipedia; http://en.wikipedia.org/wiki/Assistive_technology ).

Jesu li činjenice zaista zasnovane na ovoj tezi?
Zaključak prepuštamo vama.

Premisa s kojom krećemo u avanturu istraživanja te promišljanja o tehnologijama olakšanog pristupa (u daljnjem tekstu TOP-a) glasi otprilike ovako:

Tehnološki napredak promatramo kao neminovnost, uzimajući od njega ono što nam je potrebno kako bismo brže, lakše i kvalitetnije stjecali znanje potrebno da postanemo slobodni ljudi, koristeći onoliko koliko nam je potrebno da u utrci života postignemo cilj koji bismo, bez mogućnosti koje pruža tehnologija, teško dostigli.

Na sličan način autor ovog teksta gradi i svoje viđenje primjene TOP-a u radu s osobama s posebnim potrebama. Dakle, primjenjujući nova tehnička rješenja na području edukacije i rehabilitacije osoba s posebnim potrebama, pokušava naći optimalno rješenje koje pridonosi boljem i lakšem usvajanju znanja, vještina i sposobnosti u čemu mu uvelike pomaže i kombinacija korištenja prilagođenih ulazno- izlaznih jedinica te primjena specifičnih softverskih rješenja (primarno za unos podataka).

Kako ne bi bilo zabune, termin kojim barata današnja akademska zajednica je “pomoćne tehnologije” (eng. Assistive technologies) i on, između ostalog, pokriva i područje primjene specifičnih hardverskih i softverskih rješenja s ciljem lakšeg korištenja (primarno) osobnog računala od strane osoba s invaliditetom, ali i opće populacije.

Definicija

Pomoćna tehnologija (engl. assistive technology, AT) odnosi se na bilo koji “proizvod, uređaj ili opremu, bilo da je kupljena, modificirana ili prilagođena, a koristi se s ciljem zadržavanja, povećanja ili poboljšanja funkcionalnih sposobnosti osoba s invaliditetom. (Zakon o pomoćnim tehnologijama SAD-a, 1998.)

Assistive Technology is any product, device, or equipment, whether acquired commercially, modified or customized, that is used to maintain, increase, or improve the functional capabilities of individuals with disabilities. (United States Act of Assistive Technology, 1998.)

Budući da u svojim promišljanjima potonje pokušavamo povezati sa strategijama učenja/poučavanja djece s posebnim potrebama te smatramo da navedeno nije tek otvorena mogućnost korištenja računala, već strategija oblikovanja i korištenja informacija s ciljem obrazovanja, koristimo termin “tehnologija olakšanog pristupa”. Kako bismo potkrijepili ovu tezu primjerom, navest ćemo primjer primjene specifičnog softvera za unos podataka korištenog u kombinaciji sa specifičnim hardverom koji emulira rad miša. Odrasloj osobi, koja uslijed spinalne ili kranio-cerebralne traume (povreda kralježnice i/ili glave, op. a.) ostane paralizirana, takva specifična rješenja omogućit će komuniciranje s bližom i daljom okolinom, moći će uspostaviti kontakt te samim time izraziti svoje misli, osjećaje, potrebe i želje. U tom slučaju govorimo o pomoćnim tehnologijama koje su stvorile preduvjet za to. S druge strane, ako se istom kombinacijom softvera i hardvera koristi dijete koje nije imalo priliku upoznati svijet oko sebe, usvojiti ista znanja, stvoriti istu iskustvenu bazu, ta ista tehnologija neće vrijediti ništa. No, ako dijete, koristeći se navedenim, uči čitati i pisati, ono neće samo komunicirati, već će otvoriti vrata usvajanju znanja i prikupljanju informacija koje će mu pomoći da postigne barem dio onoga što ostatak populacije posjeduje. Komunikacija postaje proces razmjene informacija s ciljem obrazovanja. Upravo stoga govorimo o tehnologijama olakšanog pristupa jer na taj način djetetu omogućavamo pristup znanju, odnosno olakšavamo mu pristup informacijama i procesima koji će olakšati aktivaciju procesa učenja.

Tehnologije olakšanog pristupa – Hardverska rješenja

U ovom tekstu osvrnut ćemo se na primjenu pomoćnih tehnologija u segmentu primjene IKT-a u obrazovanju osoba s posebnim potrebama na razini hardvera. Smatramo da treba napomenuti kako se u literaturi koja pokriva problematiku IKT-a, ponekad umjesto termina pomoćne tehnologije koristi i termin „prilagođeni hardver i softver“ (W3C, Working-Group Internal Draft, 2005.). Hardverska rješenja možemo podijeliti na nekoliko bitnih subtipova (napominjemo da je ovo tek djelomičan popis i da ima informativnu svrhu):

1. Prilagođene tipkovnice,
2. On-screen ili zaslonske tipkovnice,
3. Emulacija miša (trackball, joystick, touch pad, touch screen, sip-and-puff input, vision-based input devices, nožni miš),
4. Prekidači (switch),
5. Grafičke ploče,
6. Čitači zaslona.

Cilj ovog teksta je prikaz nekih od rješenja, prikaz mogućih scenarija uporabe te praktičnih savjeta u radu s djecom s posebnim potrebama.

Prilagođene tipkovnice

Važne odrednice prilagođenih tipkovnica odnose se na veličinu tipki, razmak između tipaka, različite boje tipaka te kućišta same tipkovnice, veličinu tipkovnice i raspored slova na tipkovnici.

Govorimo li o veličini tipaka, neophodno je naglasiti razlog zbog kojeg postoje tipkovnice s velikim tipkama. Takvu vrstu tipkovnica koriste uglavnom osobe s parcijalnim oštećenjem vida (centralno ili periferno oštećenje vida različite etiologije), pri čemu će kombinacija boja koje se koriste na samoj tipki, odnosno otisnutom slovu na tipki, biti crno-žuta radi boljeg uočavanja. Također, koristi ih i populacija djece s motoričkim oštećenjem. Veličina tipaka i otisnutih znakova omogućava lakše uočavanje slova, pogotovu ako je na tipkovnicu nadograđena i zaštita od pleksiglasa koja sprječava neželjeno povlačenje prstom ili rukom po tipkovnici (iako su zaštite prozirne, budu li slova i tipke standardne veličine, dijete možda neće biti u mogućnosti vidjeti sva slova zbog kuta pod kojim gleda na samu tipkovnicu). Slova otisnuta na tipkama uglavnom su većeg formata i velika tiskana. Ovakva tipkovnica je svojim gabaritima veća od standardne te mnogi proizvođači nude dvije vrste, ovisno o postojanju određenih dodatnih funkcija koje standardne tipkovnice posjeduju (primjećujete da na prikazanoj tipkovnici nedostaje numerička tipkovnica). Jedna od bitnih odlika prilagođenih tipkovnica je princip „jedan pritisak – jedan znak“, čime jedan pritisak tipke (bez obzira na vremenski interval držanja tipke) rezultira upisom samo jednog znaka.

Većina takvih tipkovnica naslanja se na koncept rasporeda tipki prema funkciji te se različite tipke pojavljuju u različitim bojama, sukladno funkcijskoj grupi radi lakšeg usmjeravanja pažnje prvenstveno na područje tipkovnice sa slovima (sl.1). Važna razlika je i raspored samih slova na tipkovnici pa se na tržištu uglavnom mogu naći standardne QWERTY ili alternativne DVORAK tipkovnice.

Kako odabrati tipkovnicu?

Odabir će ovisiti o poteškoćama koje sama osoba ima. Smatramo da se najveća pažnja pri odabiru tipkovnice mora posvetiti nabavci prve tipkovnice za dijete. Smjernice u odabiru trebale bi biti sljedeće:

1. Boju tipaka odredite s obzirom na postojanje oštećenja vida (u slučaju istog ne preporučam šarene tipkovnice, već crne sa žutim slovima).
2. Svakako odaberite tipkovnicu s većim tipkama i velikim tiskanim slovima.
3. Postoji li oštećenje motorike ruku odnosno motoričke smetnje (smanjen opseg pokretljivosti ruke, šake i prstiju; tremor; spazmi; koreja; atetoza), odaberite tipkovnicu s pokrovom/ vodilicom za prste od pleksiglasa.
4. U slučaju funkcionalnosti samo jedne ruke, odaberite tzv. „jednoruku tipkovnicu“ (omogućava aktiviranje nekih funkcija na računalu koje se pokreću simultanim pritiskom više tipaka kao npr. SHIFT+SLOVO=VELIKO SLOVO).
5. O rasporedu tipaka na tipkovnici posavjetujte se s defektologom/učiteljem budući da njegova metodika rada i prognoza napretka može određivati koji će raspored biti povoljnije rješenje.

Emulacija miša

Analizirajući osobno računalo te njegov princip funkcioniranja, možemo zaključiti da je uređaj koji nazivamo miš, iako tehnički jednostavan, izuzetno važan dio osobnog računala. On nam jednostavnim putem omogućava komunikaciju sa sadržajem grafičkog sučelja. Miš je, možda i više od tipkovnice, preuzeo funkciju komuniciranja korisnika s računalom. Načelno, danas računalo može funkcionirati čak i bez tipkovnice što nas dovodi do očitog rješenja kako bi osobe s tjelesnim invaliditetom mogle koristiti računalo: upravo putem miša, odnosno uređaja koji emuliraju rad miša.

Iskustvo autora na tragu je zaključku da standardni miš u većini slučajeva nije pogodan za korištenje. Spazmi šake kod djece s cerebralnom paralizom onemogućavaju korištenje miša. Često je prisutan i smanjen opseg pomicanja cijele ruke (smanjena pokretljivost ruke s obzirom na fleksiju i ekstenziju te stanje muskulature i pokretljivosti zglobova) zbog kojeg je skoro nemoguće koristiti miš budući da je optimalan radijus za korištenje (pomicanje) miša oko 15 cm.
Kako, dakle, realizirati rad na računalu pomoću miša, odnosno emulacije miša?

Specifični uređaji za unos podataka koji emuliraju rad miša, omogućit će ili olakšati korištenje osobnog računala osobama s invaliditetom koji uslijed motoričkih poremećaja različite etiologije i simptomatologije nisu u mogućnosti koristiti standardnu ulaznu jedinicu kakva je miš. To će biti realizirano kroz manipulaciju uređajem koji postavlja nižu razinu zahtjeva u smislu pokretljivosti ruke i šake korisnika. Tako će se, dijelom zbog tehničkih svojstava, a dijelom zbog softverskog podešenja funkcioniranja uređaja, rezultat ogledati u manjem opsegu pokreta s istim odazivom na grafičkom sučelju.

U početku je vrlo važno utvrditi status praesens (trenutno stanje) osobe s obzirom na opću pokretljivost i funkcionalnost ekstremiteta. U slučaju da osoba može koristiti ruku/ruke, potrebno je neurološki utvrditi dominantnost hemisfere (utvrđuje je liječnik, op. a.) i obratiti pažnju na mogućnost korištenja dominantne ruke. Važnost odluke možemo objasniti na primjeru djeteta koje je dominantno dešnjak, no desna ruka mu je funkcionalno slabija od lijeve. Stoga, prije odluke o korištenju, u funkcionalnom smislu „bolje“ ruke (u ovom slučaju lijeve ruke), treba razmotriti mogućnost korištenja uređaja koji bi osoba mogla koristiti desnom (dominantnom) rukom. Takav uređaj bi mogao biti trackball ili joystick (slike 2. i 3.) u kombinaciji s prekidačem za suprotnu ruku.          

U slučajevima kada dijete uvodimo u rad s računalom u predškolskoj dobi, dobro rješenje predstavljaju i četverosmjerne tipke koje emuliraju rad miša s ograničenjem na 4 osnovna smjera (gore+dolje, lijevo+desno). Na taj ćemo način pomoći djetetu u razvijanju razumijevanja osnovnih pojmova orijentacije te u razvoju same orijentacije. Ovakav uređaj omogućava rad s djetetom kroz igru na podu što predstavlja svojevrsnu nestrukturiranu situaciju i okruženje na koje će se dijete mnogo lakše priviknuti i prihvatiti ga. 

Uz korištenje ovog uređaja, vrlo lako možete samostalno kreirati zadatke u PowerPointu. Dovoljan vam je jedan slajd s crnom pozadinom na kojemu će biti 4 kružića u bojama istim kao i na uređaju. Tako ćemo, primjerice, zelenom tipkom doći do zelenog kruga dok se u isto vrijeme pokazivač miša kreće prema gore. Klikom na zeleni krug aktivirat će se zvučna datoteka izgovora riječi „GORE“. Nadalje, velika prednost ovog uređaja je što na tipke sami možete lijepiti svoje sličice koje će djetetu dodatno pomoći u korištenju uređaja. Također, prilikom pritiska svake tipke, aktivira se zvučni i taktilni signal što će pomoći djetetu u uporabi uređaja. 

U slučaju nemogućnosti korištenja ruku, jedno od tehničkih rješenja emulacije miša je i uređaj koji se krije iza naziva Smart nav. Smart nav uređaj bazira se na refleksiji infracrvenih (IC) zraka, a zamjena je za miša. Uređaj se sastoji od IC kamere koja emitira i prima reflektirajuću zraku koja se odbija od specijalne kape, naljepnice za čelo ili čak specijalnog prstena. Na taj je način osobama s tjelesnim invaliditetom, točnije osobama s tetraplegijom (bilo da se radi o spinalnom ili cerebralnom oštećenju) ili mišićnom distrofijom, omogućeno korištenje osobnog računala. Ovakav uređaj, prema našim saznanjima, u školama odnosno specijalnim ustanovama, koristi se tek u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama pod stručnim vodstvom g. Amera Ahmetaševića, profesora logopeda, djelatnika Odjela za rehabilitaciju djece. Budući se radi o vrlo zanimljivom uređaju, slobodni smo vas uputiti da se obratite cijenjenom gospodinu Ahmetaševiću putem foruma Dječjeg odjela Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama (http://www.krapinske-toplice.t-com.hr/djecji/phpBB3/index.php).

Zanima li vas kako ovaj uređaj funkcionira, odnosno na koji način ga koriste osobe s tjelesnim invaliditetom prilikom rada na osobnom računalu, pratite navedenu poveznicu http://www.naturalpoint.com/smartnav/. Na službenoj stranici tvrtke Natural Point možete pogledati i kratku snimku djeteta koje za rad na računalu koristi Smart nav uređaj. Dijete se koristi prstom na kojem se nalazi specijalni prsten za Smart nav.

Ovaj uređaj pokazuje svoju punu vrijednost u kombinaciji sa softverom kakav je SUE CENTER (http://www.suecenter.org/). Ovaj softver omogućava osobi da s jednog mjesta (odnosno pomoću jednog programa) može upravljati s više funkcija svog računala. Nama je najzanimljiviji komunikacijski segment jer ga možemo iskoristiti za vježbe pisanja te daljnje osposobljavanje za korištenje on-screen tipkovnice. U slučaju postojanja hrvatske inačice programa, osobama s invaliditetom bilo bi omogućeno vođenje bilješki i dnevnika, čitanje knjiga i korištenje knjižnih oznaka, korištenje rječnika, komuniciranje elektroničkom poštom, slanje tekstualnih poruka. Upravo projekti kao što je Natjecanje inovativnih učitelja i nastavnika te časopisi poput Pogleda kroz prozor u svojim radovima i tekstovima pokazuju kako koristiti navedene mogućnosti u procesu obrazovanja.

Softverska rješenja

Budući da u Republici Hrvatskoj područje pomoćnih tehnologija još uvijek nije, ni u segmentu hardvera ni u segmentu softvera, na zadovoljavajućoj razini, teško ga je razmatrati (ovim putem pozivamo zainteresirane da kontaktiraju autora ovog teksta radi suradnje na razvoju softverskih rješenja vezanih za problematiku osoba sa invaliditetom na adresi azupanc@windowslive.com. Naime, rijetke su prilagođene on-screen tipkovnice ili softver sličan Sue centeru. Tako, primjerice, analizirajući dostupan softver na internetu, nismo naišli ni na jednu tipkovnicu koja ima tipku za složene glasove dž, lj, nj. Smatramo da bi postojanje ovih tipaka na tipkovnici djeci olakšalo pisanje i čitanje tih glasova. Na taj način bi se pojedinačni znakovi koji tvore složene glasove pojavljivali zajedno te bi ih dijete u pisanju lakše zamijetilo i na kraju usvojilo.

Koristimo li on-screen tipkovnice, shvatit ćemo da će osobi s invaliditetom (pogotovu djeci) standardni uređivači teksta i dalje predstavljati problem zbog velike količine mogućnosti, odnosno informacija na alatnim trakama ili traci izbornika te zbog težine pregledavanja napisanog teksta (problem klizača i scrolla). Moramo uzeti u obzir i grafičko sučelje koje je sada prenatrpano podacima i informacijama u kojima se teže snalaziti.

U nedostatku navedenog, a uz uvjet da dijete može koristiti prilagođenu tipkovnicu, evo malog savjeta: otvorite MS Word, odaberite arial font veličine 22 žute boje, uključite caps lock, pozadinu (papir) podesite da bude crna (Word 2007 – izgled stranice, boja stranice crna) i uključite puni zaslon. Na ovaj način ćete sučelje osloboditi suvišnih detalja te će dijete mnogo manje zamarati vid dugim gledanjem u ekran dok polako piše ili čita. Nadamo se da će vam ovaj savjet biti od koristi!

Ovo su samo neka od razmišljanja i činjenica o potrebama prilagodbe osobnog računala u svrhu obrazovanja djece s posebnim potrebama. Dakako, smatramo da su same pomoćne tehnologije danas onaj segment IKT-a koji ide u korak s najnovijim inovacijama u segmentu koncipiranja osobnih računala (pretražite YouTube korištenjem fraze „assistive technologies“ i bit će vam jasno o čemu govorimo). Ono što smatramo neophodnom odlikom računala je plastičnost/prilagodljivost korisniku, intuitivnost te praćenje/preslikavanje razvoja čovjeka kako filogenetski, tako i ontogenetski, s takvom razinom procesa akomodacije uslijed kojeg bi osobama s posebnim potrebama bio olakšan pristup informacijama prvenstveno u procesu obrazovanja i obavljanju svakodnevnih aktivnosti.
 

Članak je originalno objavljen u časopisu Pogled kroz prozor, na adresi http://pogled-pil.spaces.live.com/blog/cns!1CC93B44B2796177!682.entry, a preuzet je uz suglasnost autora i urednice časopisa.