Upitnik su osmislile i izradile Adrijana Rajić, prof. savjetnica i Mirjana Rajić, prof. izvrsna savjetnica, a sudjelovale su 4 škole
- IES As Lagoas iz grada Ourense iz Španjolske
- Nyíregyházi Evangélikus Kossuth Lajos Gymnasium iz grada Nyireghazi iz Mađarske
- Karsiyaka Cihat Kora Anadolu Lisesi iz Izmira u Turskoj
- Srednja škola Isidora Kršnjavoga Našice.
Mišljenje učenika o korištenju mobitela u nastavi pruža vrijedne povratne informacije za unaprjeđenje nastave. Područja obuhvaćena anonimnim upitnikom koji je sadržavao 34 pitanja bila su:
- opće informacije o učeniku (dob, razred, škola),
- iskustva s korištenjem mobilnih telefona, kako svakodnevno, tako i u nastavi.
U istraživanju je sudjelovao ukupno 101 učenik od 1. do 4. razreda gimnazije, 31 u dobi od 14 – 15 godina, 61 u dobi od 16 – 17 godina te 39 učenika u dobi od 18 godina.
Svi sudionici posjeduju mobilni telefon, a najviše ga koriste za surfanje internetom i chat. Što se tiče korištenja mobitela u slobodno vrijeme, 46 % provodi više od 4 sata na telefonu, 39 % 2 – 4 sata, 15% 1- 2 sata, a samo 1 % manje od 1 sata na dan.
U komunikacijske svrhe učenici podjednako koriste Instagram (47 %) i WhatsApp (45 %), TikTok koristi 81 % učenika, a češće šalju poruke, nego što obavljaju pozive. Istraživanje je pokazalo kako se mobiteli koriste za snimanje fotografija i videa, igranje igrica, gledanje serija i filmova, a 94 % učenika uči pomoću mobilnih aplikacija, iako im nisu sve jednako korisne.
Što se tiče učeničkih iskustava s korištenjem mobilnih telefona u školi, većina se slaže da se odgovorno korištenje digitalnih uređaja i medija može prakticirati u svakodnevnom školskom životu te da pomaže učenicima da nauče filtrirati, promišljati i kritički propitivati informacije. Isto tako, učenici smatraju da to što nisu svi roditelji u mogućnosti priuštiti najnovije pametne telefone za svoju djecu može pogoršati društvenu nejednakost u učionici.
Smatraju kako treba više raditi na osvještavanju važnosti čuvanja privatnosti, kako među učenicima, tako i među roditeljima, a same škole bi mogle uložiti više u nastavno osoblje, nego u opremanje škola digitalnim uređajima.
Na izjave o mogućnosti ovisnosti o pametnim telefonima, kao i korištenju istih za nepošteno postupanje, pa i mobbing, većina je učenika pokazala neutralan stav. Istog su stava i kada se radi o alatima za pomoć učenicima s posebnim potrebama, aplikacijama za učenje i ponavljanje gradiva te koristi koje bi im digitalne vještine stečene u školi mogle donijeti u budućem radu.
Najveći se broj učenika nije složio s izjavom da mobilni uređaji olakšavaju komunikaciju između roditelja i djece u hitnim slučajevima.
Najveće iznenađenje donio je odgovor na pitanje mogu li živjeti bez mobitela, na koje je čak 57 % učenika odgovorilo potvrdno.
