Rješavanje sukoba – kada i zašto reagirati?

Događaj ne možemo promijeniti, ali možemo promijeniti svoj doživljaj. Promjenom načina na koji interpretiramo događaje (kako razmišljamo o sebi i o svijetu oko nas) možemo utjecati na svoje emocije, fiziologiju i cjelokupno ponašanje.

Asertivnim stilom ponašanja i komuniciranja osiguravamo osobno zadovoljstvo i dobrobit i uspostavljamo te zadržavamo kvalitetne odnose s drugima. Istina je da otežano komuniciramo i surađujemo s onim ljudima koje doživljavamo drugačijima od nas samih. Različitost pripisujemo stilu i načinu komuniciranja, načinu razmišljanja i pristupanja zadacima i obvezama, osobinama ličnosti, interesima, potrebama i emocionalnim stanjima, sustavima vrijednosti pa čak i kulturi i svjetonazoru. Što više razvijamo svoje komunikacijske i interpersonalne vještine, uspješniji smo u komunikaciji s osobama koje smatramo različitima i sve bolje upoznajemo i razumijemo i sebe same. Asertivnim stilom ponašanja uspostavljamo ravnotežu zauzimanja za sebe i pažnje za druge, spremni smo i sposobni razumjeti i svoje i tuđe emocije te reći i čuti „ne“ držeći do vlastitih prava i ne ugrožavajući prava drugih. Sposobni smo zadržati samopouzdanje i smireno i otvoreno rješavati potencijalne sukobe i konflikte.

Situacije koje mogu postati konfliktne od nas prvenstveno iziskuju dobru samokontrolu i empatiju, ali i razvijene vještine aktivnog slušanja i pažljivog argumentiranja uz vješto postavljana pitanja i pružanja povratnih informacija. Dobrom samokontrolom upravljamo komunikacijskom situacijom prema cilju, dok neverbalnom i verbalnom komunikacijom odašiljemo poruku prihvaćanja koja je neophodna kako bi se stvorio prostor za razumijevanje. Pažljivim slušanjem i postavljanjem otvorenih i poticajnih pitanja pokazujemo interes i empatiju koja će rezultirati mogućnošću pružanja jasne i jednoznačne povratne informacije.

Uvjerenja su sve ono što je za nas istinito, a usvojili smo ih u djetinjstvu i usvajamo ih tijekom cijeloga života. Zato su ona izuzetno snažna i kao takva mogu biti korisna, ali i ograničavajuća. Neka od vrlo čestih uvjerenja kažu nam da je nepristojno reći “Ne želim” ili “Ne mogu” ili na primjer da starijima ne smijemo proturječiti. No, mora li biti baš tako? Poštivanje tuđih potreba ne znači šutjeti o vlastitim. Svatko od nas ima pravo na samopoštovanje, pravo tražiti što želi i što mu pripada, izreći svoje ideje i mišljenje, griješiti i učiti, predomisliti se i mijenjati se. Svatko od nas ima pravo na svoje osjećaje.

Jedino asertivnim zauzimanjem za sebe održavamo jasan fokus u razgovoru, čuvamo granice u odnosu, stvaramo ugodnu atmosferu i razvijamo povjerenje, dozvoljavamo da drugi imaju drugačije mišljenje, vjerujemo u svoje znanje i ideje, znamo prepoznati kada je rasprava potrebna, a kada je suvišna, preuzimamo odgovornost za svoje postupke i za posljedice koje se dogode, uvijek nastavljamo učiti zadržavajući pozitivan pristup. Tehnike asertivnog ponašanja učimo cijeli život čime asertivnost postaje životni stil, stav prema sebi i prema drugima koji oplemenjuje naše socijalne interakcije.

Kako primijeniti sve navedeno u nastavi među učenicima koji često traže pomoć nastavnika u rješavanju sukoba, pogotovo kada se radi o učenicima u osnovnim školama? Sukobi su neizbježan dio učeničkog odrastanja, ali umjesto da ostanu u negativnom sjećanju i da se iz njih razvijaju daljnje ogorčenosti i zamjeranja, pomozite učenicima u asertivnom iskazivanju svojih emocija.

Nastavnici nisu ti koji uvijek trebaju rješavati učeničke sukobe. Ponekada ćete se sigurno naći u situaciji kada ćete se morati uključiti, ali to opet ne znači da ćete sav posao odraditi umjesto učenika. Kada se sukob dogodi, poslušajte obje strane jer svaka priča uvijek ima dvije strane i zato je važno objektivno pristupiti informacijama koje ćete dobiti od učenika. Uz pomoć konstruktivnih pitanja, potaknite ih na kritičko promišljanje o situaciji koja se dogodila među njima. Vaša prisutnost neka bude doista to, prisutnost i potpora za obje strane. Pratite tijek razgovora i navodite ih prema iskazivanju emocija koje su dovele do sukoba, verbaliziranju svega onoga što ih muči, što su pogrešno učinili i kako bi voljeli riješiti problem koji je nastao. Na taj način oblikujete njihovo samopouzdanje, odgovornost i kako na ispravan način mogu rješavati svoje probleme i životne situacije.

Učenici ponekad promatraju nastavnike kroz prizmu nepogrešivosti i preporučljivo je podijeliti s njima vlastiti primjer iz djetinjstva ili možda čak svakodnevnog života koji ste sami prošli. Učenici će se jednostavnije povezati s vama i vašim iskustvom i osjećat će da ih doista razumijete i uvažavate.

Teško je reći „oprosti“. Možda će se sve prije izgovoriti, ali ta će moćna riječ možda izostati, a ona je ta koja može mnogo toga popraviti, a ponajprije izbrisati osjećaj zamjeranja. Uvijek nastojte potaknuti učenike da se na kraju ispričaju jedan drugome. Pritom isprika ne smije biti reda radi jer se ona očekuje od njih, ona će biti prava samo u trenutku kada učenici shvate težinu svojih riječi i postupaka jedni prema drugima.