Sjećanje na Ivana Gorana Kovačića

Pjesnik, novelist, kritičar, esejist i prevoditelj Ivan Goran Kovačić preminuo je 12. srpnja 1943. godine u blizini Foče. Njegov grob do danas nije pronađen, a tako je i sam poželio u stihovima svoje pjesme Moj grob. Zauzimao je značajno mjesto u hrvatskoj književnosti u razdoblju od tridesetih godina prošloga stoljeća do svoje tragične smrti.

Ivan Goran Kovačić rođen je 21. ožujka 1913. godine u Lukovdolu u Gorskome kotoru, gdje je proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu. U Zagrebu je završio gimnaziju i polazio studij slavistike na Filozofskome fakultetu do 1935. godine. Od tada se posvetio književnomu i novinarskomu radu. Bio je suradnik i urednik u Hrvatskome dnevniku (1936. – 1940.) i Novostima (1939. – 1941.). Jedno je vrijeme djelovao kao pristaša HSS-a, a nakon uspostave NDH bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči. Potkraj 1942. godine s Nazorom odlazi u partizane.

Unatoč fizičkim naporima, intenzivno se bavi pisanjem. Nakon što se bolestan sklonio u istočno-bosansko selo Vrbnicu, ubili su ga četnici. U književnost je ušao 1929. godine kao srednjoškolac, proznim zapisom Ševina tužaljka, objavljenim u časopisu Omladina. Poslije svoje radove objavljuje u mnoštvu časopisa. Piše na štokavskome i kajkavskome narječju.

U pripovjednome opusu, ovaj je književnik prije svega zaokupljen motivima smrti. Svoju socijalnu osjetljivost izražava okrenutošću slabima i potlačenima, što je osobito vidljivo u zbirci pripovijedaka Dani gnjeva (1936.). U njoj, između ostaloga, obrađuje problematiku svojega užeg zavičaja uz koji je jako vezan (nadimak Goran uzeo je kao znak pripadnosti svomu rodnom kraju). Prikazuje život seljaka, seoske inteligencije i poluinteligencije te prodor kapitalizma u Gorski kotar, odnosno u njegovo rodno mjesto Lukovdol.

Goran je i autor nedovršenih romana Brod na potoku (Hrvatska revija, 1937.i 1939.) i Božji bubanj (Republika, 1946.). Svojevrsni je tematsko-motivski nastavak pripovjednoga ciklusa pjesnička zbirka Ognji i rože (priređena 1943., tiskana posmrtno 1945.), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini.

U njegovu štokavskom pjesničkom opusu izdvajaju se programska pjesma Pjesniku i svojevrsni epitaf samomu sebi Moj grob.

No, vrhunac je pjesničkoga opusa Ivana Gorana Kovačića proturatna, vizionarska poema Jama (1943.). Ona je, prema riječima Miroslava Šicela, njegov najveći umjetnički, istodobno i ljudski, duboko humani domet. Jamu mnogi smatraju najznačajnijim književnim ostvarenjem nastalim u tijeku narodnooslobodilačke borbe. U njoj se suprotstavljaju i isprepliću svjetlo i tama, ljepota i zločin, halucinantnost i nadrealističke preciznosti, ljudsko i neljudsko i sl.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu 2013. godine obilježila je 100. obljetnicu rođenja Ivana Gorana Kovačića prigodnom izložbom nazvanom Sve Goranove Jame, a iste je godine NSK darovano vrijedno izdanje Goranove Jame na francuskome jeziku.

Godine 1993. izdana je poštanska marka njemu u čast, a svake godine se u Lukovdolu održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće kako bi se održalo sjećanje na čovjeka koji je dao mnogo svomu kraju.