Ne čitam, ne volim čitati, ne trošim slobodno vrijeme na čitanje, čitanje je dosadno… Ovo su neki od sve češćih odgovora učenika na pitanje Volite li čitati? koje prakticiram na uvodnim satovima hrvatskoga jezika u prvim razredima gimnazije.
Učenici otvoreno govore o animozitetu prema čitanju, a onih koji odgovaraju potvrdno u svakoj je generaciji sve manje. Prema nekim dosad provedenim nacionalnim istraživanjima, čitatelji se „gube“ otprilike u šestom razredu osnovne škole. Čak i ona djeca koja su dotad bila aktivni čitatelji, u nekoj mjeri gube interes za tu aktivnost.
Unatoč činjenici da je 2019. novim kurikulom hrvatskoga jezika smanjen broj propisanih te pružena mogućnost čitanja izbornih djela, djela koja korespondiraju sa stvarnošću naših učenika, u srednjoškolskoj dobi otpor prema čitanju ne jenjava. U praksi se, dakle, nije dogodila novim kurikulom predviđena i očekivana promjena – povećan interes za čitanje iz užitka s obzirom na mogućnost izbora knjiga u skladu s vlastitim interesima.
O tome svjedoči još jedan interni podatak iz Gimnazije Karlovac. Iako su upisom u školu, svi učenici automatski članovi školske knjižnice, samo su dio njih aktivni korisnici, a od 2020. godine, kako je vidljivo u tablici iz Sustava statističkih podataka o knjižnicama, vlada postupni trend njihova pada.
Degradacija čitanja ostavlja posljedice i u drugim jezičnim djelatnostima: slušanju, govorenju i pisanju, odnosno sve lošijem usmenom i pismenom izražavanju na nastavi predmeta jezično-komunikacijskog te društveno-humanističkog karaktera. Potaknuti svim navedenim činjenicama, tijekom prvoga polugodišta u Gimnaziji Karlovac proveli smo mrežno istraživanje o čitateljskim navikama i preferencijama učenika u kojem je od ukupno 553 sudjelovalo njih 478, dakle 86 %. Ravnomjerno su uključeni ispitanici iz svih četiriju gimnazijskih razreda od kojih su 24,3 % učenici prvih, 27,2 % drugih, 21,1 % trećih te 27,4 % učenici četvrtih razreda.
Pitanja su oblikovana u tri kategorije: ispituju mišljenje o čitanju kao aktivnosti, čitateljske navike te čitateljske preferencije. Cilj je istraživanja iskoristiti dobivene rezultate za razvoj ideja i mogućih inicijativa na razini škole koje bi mogle pozitivno utjecati na povećanje interesa za čitanje kao aktivnost.
Na pitanje Kako doživljavaš čitanje knjiga kao aktivnost koju provodiš u danu? 27,6 % ispitanika odgovorilo je da je to obveza, 22,4 % izvor informacija, 15,7 % izvor zabave, 15,1 % užitak, a 12,1 % kao dosadnu aktivnost. Uočava se tendencija da se čitanje dominantno odnosi na informacijsko čitanje, tj. čitanje kao izvor informacija za izvršavanje neke druge aktivnosti (učenja, pisanja, istraživanja), a ne čitanje iz užitka. 
Što se tiče ukupnog broja pročitanih knjiga u jednoj školskoj godini, 14,2 % učenika čita do dvije, 22,6 % do pet, 38,3 % do deset, 16,9 % do dvadeset, a 2,9 % čita više od 20 knjiga. Otprilike 5 % učenika odabralo je odgovor ostalo, bez konkretnog definiranja broja. S obzirom na to da se radi o populaciji gimnazijalaca koji imaju kurikulom propisanih pet, odnosno šest književnih djela za cjelovito čitanje, 34,8 % ispitanika ispod je broja obveznih književnih djela propisanih kurikulom.
Što se tiče razdoblja u godini kad se učenici najviše posvećuju čitanju, većinom je to tijekom školske godine (51,9 %). Tijekom praznika čita njih 31,2 %, a podjednako u oba razdoblja 16,9 %. I ovaj podatak također govori o shvaćanju čitanja kao školske obveze, a ne aktivnosti iz užitka. Premda većinu slobodnog vremena provode služeći se digitalnom tehnologijom, većina ispitanika, točnije njih 83,5 %, preferira materijalne knjige. Samo se 9,4 % služi elektroničkim, a za zvučnim knjigama poseže tek 7,1 % učenika.
Što se izbora djela tiče, ohrabrujuć je podatak da 61,9 % ispitanika čita i propisana lektirna djela i djela po vlastitom izboru. Udio ispitanika koji čita samo propisana djela iznosi 32 %, a 7,9 % samo knjige po vlastitom izboru. Što se tiče čitanja propisanih djela, vidljivo je da učenici više ne mogu ovladati sadržajem propisanih tekstova isključivo samostalnim čitanjem: 49,4 % ispitanika odgovorilo je da čita cjelovito i samostalno, a ostali si u razumijevanju pokušavaju pomoći na različite načine: 20,7 % gledanjem video lektira, 16,1 % vodičima za lektire, a umjetnom se inteligencijom služi 6,9 % ispitanika.
Iako se na prvi pogled ovo može smatrati razočaravajućim podacima, afirmativno je što se uz pomoć navedenih alata učenici ipak posvećuju „otključavanju” tekstova, njihovu razumijevanju i tumačenju. U istraživanju je i nekoliko individualnih oblikovanih odgovora od koji se ističe postotak od 5,7 % ispitanika koji prvo samostalno pročitaju djelo, a onda se koriste svim prethodno navedenim alatima za tumačenje djela. Nažalost, 0,8 % ispitanika uopće ne čita, a 0,2 % čita samo kratke sadržaje umjesto cjelovitih tekstova što je najlošija i najpovršnija opcija.
Posljednja su četiri pitanja bila namijenjena samo učenicima koji čitaju književna djela po vlastitom izboru, dakle nisu bila obvezna za sve ispitanike. Ipak, na njih je odgovorio 421 ispitanik, dakle 89 % ukupnog broja ispitanika što je u raskoraku s podatkom dobivenim na početku, kad se za čitanje djela po vlastitom izboru odlučilo 69,8 % ispitanika. Na pitanje Kako odabireš djela po svom izboru? (slika 3.), 36,3 % odgovorilo je da samostalno odabire djela, 34 % koristi se preporukama s društvenih mreža, 20,7 % preporukom bliskih osoba, 4% koristi se svim navedenim oblicima izbora, 3,8 % bira knjige prema preporuci knjižničara ili profesora, a 1,2 % uopće ne čita knjige po vlastitom izboru, ali su ipak odgovorili na pitanje koje se tiče te teme što samo po sebi govori o razini čitalačke pismenosti.
Na pitanje Kojem žanru većinom pripadaju knjige koje samostalno biraš? 22,1 % ispitanika odgovorilo je da preferira kriminalističke romane, 20,7 % ljubavne, 13,2 % fantasy, 11,1 % knjige za mlade, 8,2 % misterije, 5,5 % povijesne knjige, 3,6 % putopise, 2,4 % biografije slavnih, a 2,2 % knjige za samopomoć. Kao pojedinačni se odgovori navode horor romani, znanstvena literatura, distopijski romani, knjige religijske tematike, knjige o sportu, tehnička literatura, psihološka te filozofska djela.
Kako se u usmenoj komunikaciji s učenicima s godinama zamjećuje pojačana anglifikacija, pitali smo učenike o njihovim navikama čitanja s obzirom na jezik. Ispostavilo se da većina učenika, njih 52,1 %, čita na materinskom, 31 % na stranome, a 19,8 % i na materinskom i na stranom jeziku. Kao razlog odabira strane literature 38 % ispitanika navodi veći izbor knjiga na stranom jeziku, 20,8 % smatra to dobrom prilikom za učenje stranog jezika, 19,3 % nije zadovoljno kvalitetom prijevoda na hrvatski jezik, a navode se i ekonomski razlozi, odnosno činjenica da su knjige na stranom jeziku jeftinije od domaćih.
Cilj ovoga istraživanja jest upotrijebiti dobivene odgovore kao poticaj za osmišljavanje mogućih ideja i praksi koje bi se mogle realizirati unutar škole s namjerom povećanja interesa za čitanje. S obzirom na interese koji su iskazani u odgovoru o žanrovskim preferencijama, najjednostavnijom se opcijom čini praksa koja je odavno trebala zaživjeti u školskom sustavu: čitanje kao aktivnost treba izaći izvan okvira nastave hrvatskoga jezika i postati dio svih nastavnih predmeta.
Zašto na fizici ne čitati ulomke Tesline autobiografije Moji pronalasci, na kemiji publicistički članak o aktualnim dobitnicima Nobelove nagrade, na geografiji putopise, a na matematici bestseler Tonija Miluna, Sandre Ferenčak i Tonija Vitalija Budi financijski fit? Čitanje je moguće uklopiti u postojeće kurikule nastavnih predmeta bez potrebe za njihovim izmjenama. Na taj će način praksa čitanja postati češća, izbor tekstova različitih stilova, vrsta i žanrova raznolikiji, a učenici će na svim nastavnim satovima biti uključeni u aktivnost čitanja. Osim toga, učenici koji ne vole književne tekstove tako mogu razviti interes za publicistiku ili znanstveno-popularnu literaturu. Ovakav heterogeni pristup svakako bi trebao utjecati i na vještinu čitanja, ali i na kognitivni, emocionalni i jezični razvoj svakog pojedinca.
S obzirom na činjenicu da velik dio ispitanika odabire društvene mreže kao izvor informacija o knjigama, na taj bi način trebalo uspostaviti komunikaciju s učenicima kao književnom publikom. Kratke video najave novih knjiga na TikToku ili Instagramu dobar su izbor za književne preporuke i najavu novih naslova u školskoj knjižnici. U tom se smislu može kreirati i školski YouTube kanal ili stranica na društvenoj mreži posvećena promoviranju čitanja.
Učenici koji imaju pojačan interes za čitanje mogu postati pravi ambasadori čitanja: snimati kratke videozapise s književnim preporukama ili izrađivati najavne filmove, književne trailere, video mamce za buduću čitateljsku publiku i objavljivati ih na društvenim mrežama škole. Te bi najave i preporuke za knjige mogle utjecati i na kupnju knjiga za školsku knjižnicu. Školski podcasti koji ugošćuju suvremene domaće autore ili online nastavni sat čitanja književnog teksta s piscima također su neke od mogućnosti, no zahtijevaju organizacijske vještine, dodatna financijska sredstva i angažman nastavnog osoblja.
Ako govorimo o lokalnoj i nacionalnoj razini, situacija je prilično jasna. Žele li poticati čitanje knjiga u mladoj populaciji, izdavači se trebaju prilagoditi izborom naslova, ali i upregnuti dodatne snage u prevoditeljsku djelatnost te pritom odabrati djela koja svojom tematikom i žanrom odgovaraju mladoj publici. Država bi, pak, trebala poticati čitateljsku aktivnost mladih različitim programima čitanje: sufinanciranjem vaučera za kupovinu knjiga u knjižarama i članarina u javnim knjižnicama. Valjalo bi pomoći i izdavačima ukidanjem poreza na knjige, a školskim i javnim knjižnicama češćim i većim iznosima namijenjenima kupnji knjiga prema izboru mladih čitatelja.
