Radionicu su održale Matea Vukas, spec. rehab. educ., asistentica na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta u Osijeku, i Iva Molnar, mag. rehab. educ., iz Centra za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ Osijek, uz pomoć nekadašnjih učenica škole, a danas studentica edukacijske rehabilitacije Sanje Brocić, Dunje Miličević, Vedrane Bosanac i Asje Štalmajer, koje su učenicima kroz praktične aktivnosti približile izazove s kojima se osobe s oštećenjem vida susreću u svakodnevnom kretanju i snalaženju u prostoru.
Radionica je započela kratkim uvodnim dijelom u kojem su učenici upoznati s osnovama orijentacije i kretanja slijepih i slabovidnih osoba te s ulogom videćih vodiča. Edukacijske rehabilitatorice su demonstrirale pravilne načine pružanja pomoći pri kretanju, objašnjavajući kako slijepu osobu voditi kroz prostor, kako se prilagoditi pri prolasku kroz uske prolaze ili stepenice te kako komunicirati u situacijama kada je vid ograničen ili potpuno odsutan.
U praktičnom su dijelu radionice učenici imali priliku isprobati kretanje uz pomoć videćeg vodiča, kao i upoznati se s osnovama korištenja bijelog štapa kao jednog od najvažnijih pomagala za samostalno kretanje osoba s oštećenjem vida. Demonstrirana je i dijagonalna tehnika kretanja, kojom se bijeli štap koristi za provjeru prostora ispred osobe.
Učenici su kroz simulacijske vježbe, uz zatvorene oči ili s povezom, isprobali kretanje u unutarnjem i vanjskom prostoru škole. Rad u parovima omogućio je učenicima da se naizmjenično nalaze u ulozi osobe koja vodi i osobe koja se oslanja na pomoć vodiča. Takvo iskustveno učenje potaknulo je razgovor o povjerenju, komunikaciji i odgovornosti u situacijama kada je osjet vida ograničen.
Radionica je učenicima omogućila da kroz vlastito iskustvo bolje razumiju izazove s kojima se slijepe i slabovidne osobe susreću u svakodnevnom kretanju i snalaženju u prostoru.
Sudjelujući u simulacijskim vježbama i praktičnim aktivnostima, imali su priliku osjetiti koliko su važni povjerenje, jasna komunikacija i podrška okoline kada je osjet vida ograničen. Takvo iskustveno učenje potaknulo ih je na promišljanje o tome koliko prostor u kojem živimo i učimo može biti zahtjevan za osobe koje se ne oslanjaju na vid te koliko je važno da bude prilagođen i pristupačan svima.
Posebno su istaknuli kako im je radionica pomogla razviti veću osjetljivost i razumijevanje za potrebe osoba s oštećenjem vida. Kroz aktivnosti su osvijestili važnost empatije, strpljenja i spremnosti na pružanje podrške, ali i potrebu za promišljanjem o načinima na koje se javni i obrazovni prostori mogu prilagoditi kako bi svima omogućili sigurnije i samostalnije kretanje.
Ovakve radionice imaju posebnu vrijednost jer učenicima omogućuju neposredan susret s temama koje se u svakodnevnom školskom radu rijetko obrađuju kroz praktično iskustvo.
Susret sa stručnjakinjama iz područja edukacijske rehabilitacije dodatno je obogatio projekt jer su učenici imali priliku učiti od osoba koje se profesionalno bave podrškom djeci i mladima s oštećenjem vida. Kroz razgovor i praktične aktivnosti učenici su stekli nova znanja o važnosti prilagodbe prostora, pomagala i metoda rada kako bi se osobama s oštećenjem vida omogućilo ravnopravno sudjelovanje u obrazovanju i društvu. Takva iskustva dodatno potvrđuju vrijednost suradnje škole sa stručnjacima iz različitih područja te pokazuju kako se kroz zajednički rad mogu razvijati razumijevanje, solidarnost i inkluzivni pristup u obrazovanju.
Radionica ujedno predstavlja važan korak u nastavku projektnih aktivnosti usmjerenih na razumijevanje pristupačnosti i razvoj inkluzivnih obrazovnih praksi.
Ovakvim aktivnostima projekt „Učimo dodirom“ povezuje teorijska znanja s praktičnim iskustvom učenika te potiče razvoj empatije, društvene odgovornosti i svijesti o važnosti stvaranja okruženja u kojem su znanje, prostor i informacije dostupni svima.
