Sve je počelo daleke 1888., kada se u Bregovitoj ulici (danas Tomićevoj) zatekao osječki građevinski poduzetnik D.W. Klein. U podnožju javnog stubišta, što je spajalo zagrebačko poslovno središte sa starim Gornjim gradom, počeo je brojiti prolaznike i ocijenio je da je pješački promet dovoljno živ da bi se na mjestu stubišta mogla izraditi uspinjača po uzoru na Budimpeštu, Zuerich i druge gradove, piše u ZET-ovoj monografiji. Poduzetni graditelj ponudio je iste godine zagrebačkom Gradskom poglavarstvu svoju molbu za građevinsku dozvolu, koja je već za dva dana bila oduševljeno prihvaćena. Pri gradnji uspinjače trebalo je svladati i poneku prepreku s kojom se nije računalo.
Prigodom prve pokusne vožnje (s praznim kolima) polomio se stroj, a prigovaralo se i
staničnim zgradama da nisu usklađene s atraktivnim okolišem. Konačno, kad se sve popravilio i uskladilo, u Bregovitoj ulici službeno je 8. listopada 1890. puštena u pogon parna uspinjača s dvojim kolima na izmjenični pogon, a sa strojarnicom na gornjoj postaji. Nakon četrdesetogodišnjeg razdoblja pravo vlasništva pripalo je gradu Zagrebu, a 1934. neracionalni parni pogon zamijenjen je električnim. U međuvremenu je izvršeno i nekoliko generalnih popravaka, no nakon 80 godina životni vijek stare dame polako se približavao kraju i pogon uspinjače obustavljen je 1969. Budući da je uspinjača postala neka vrsta simbola grada, iako je često bila izrugivana, nije se dopustilo njezino definitivno ukinuće, nego se odmah počela planirati novogradnja na mjestu starog uređaja. Nova uspinjača puštena je svečano u pogon 1974.
Današnja uspinjača ima 16 sjedećih i 12 stajaćih mjesta, najveća dopuštena brzina je 1,5 metara u sekundi, a trajanje vožnje 55 sekundi na usponu od 52 posto i visinskoj razlici od 30,5 metara.
