Razvoj kritičkog mišljenja predstavlja jedan od temeljnih ciljeva suvremenih kurikuluma. Uvođenje digitalnih tehnologija, osobito generativne umjetne inteligencije, dodatno naglašava potrebu za promišljenim pedagoškim pristupima koji neće reducirati učenikovu kognitivnu aktivnost, već će je sustavno osnažiti.
Hrvatski obrazovni sustav, poput mnogih europskih, suočava se s dvostrukim izazovom. S jedne strane nužnošću digitalne transformacije i integracije UI alata, a s druge očuvanjem temeljnih odgojno-obrazovnih ciljeva poput razvoja kritičkog mišljenja, metakognicije i etičke odgovornosti učenika.
U obrazovnoj praksi sve je učestalija pojava da učenici koriste UI za pisanje eseja, rješavanje zadataka ili sažimanje gradiva bez dubljeg angažmana sa sadržajem. Takva praksa produbljuje jaz između ishoda učenja definiranih kurikulumima i stvarnih kognitivnih procesa učenika.
Inverzijska kriza u učenju uz UI
Istraživanja pokazuju da se većina učeničkih interakcija s UI-jem odvija na višim razinama Bloomove taksonomije, razinama stvaranja i analize, dok osnovne razine razumijevanja i pamćenja ostaju znatno zapostavljene (Anthropic, 2025). Ovaj se obrazac naziva inverzijskom krizom u učenju – situacijom u kojoj učenici pokušavaju „graditi krov bez temelja”, odnosno uključuju se u dublje razmišljanje bez čvrstog razumijevanja osnova.
U obrazovnom kontekstu, gdje pisani radovi, eseji i projektni zadaci predstavljaju važan instrument vrednovanja na svim razinama, problem inverzijske krize postaje posebno izražen. Postoji realna opasnost da nekritička uporaba UI-a produbi površno učenje ako se tehnologija koristi isključivo kao generator gotovih rješenja, zaobilazeći proces samostalne obrade i usvajanja gradiva.
UI kao katalizator mišljenja, a ne zamjena za razmišljanje
U dijaloškom modelu učenja umjetna inteligencija ne služi kao zamjena za razmišljanje, nego kao poticaj koji učeniku pomaže da jasnije oblikuje i produbi vlastite ideje. UI preuzima ulogu brzog sugovornika koji postavlja usmjeravajuća i izazovna pitanja, potiče promišljanje i pomaže u strukturiranju misli, dok učenik i nastavnik zadržavaju ključnu ulogu nositelja znanja, konteksta i iskustva.
Na taj se način naglasak pomiče s dobivanja gotovih odgovora na proces razmišljanja i argumentiranja. Primjer takvog pristupa vidi se i u načinu postavljanja upita umjetnoj inteligenciji. Umjesto zahtjeva poput „Napiši mi esej o klimatskim promjenama“, učinkovitiji pitanje je „Postavi mi niz pitanja koja će mi pomoći da jasno objasnim što znam o klimatskim promjenama, kako ih povezujem s gradivom iz nastave i kakav osobni stav zauzimam, uz prijedlog kako da svoje odgovore strukturiram u cjelovit tekst“. Takav dijalog s UI-jem potiče učenika na aktivno razmišljanje, samoprocjenu i smisleno učenje, a tehnologiju stavlja u službu obrazovnog procesa.
Dijaloški model u praksi
Dijaloški model temelji se na jasno strukturiranom procesu koji učenike vodi od površnog prema dubljem i osobnijem razumijevanju sadržaja.
U prvom koraku izrađuje se brza, općenita verzija rada uz vrlo ograničenu pomoć umjetne inteligencije, čime se stvara polazna točka za daljnji rad. Zatim se UI-ju zadaje uloga sugovornika koji osmišljava pitanja usmjerena na učenikovo osobno iskustvo, razumijevanje gradiva i primjenu znanja. Iz tog se skupa pitanja odabiru ona najvažnija, a kroz vođeni dijalog učenik razrađuje vlastite odgovore i stavove.
Na temelju tog procesa nastaje konačna verzija rada koja integrira učenikovo razmišljanje, argumente i perspektivu. Završni korak uključuje kritičku usporedbu početne, generičke verzije i dijaloški razvijenog rada, čime se jasno uočava napredak u kvaliteti mišljenja i izražavanja.
Takav se pristup lako prilagođava učionicama, osobito u nastavi hrvatskog jezika i društvenih predmeta, ali i u STEM području kroz refleksivne izvještaje, istraživačke zadatke i problemske projekte, gdje je važno obrazložiti proces razmišljanja, a ne samo konačno rješenje.
Pedagoški i etički izazovi
Uvođenjem dijaloške uporabe umjetne inteligencije nastavnici se izravno bave pitanjima poštenja i vjerodostojnosti učeničkog rada, jer se naglasak premješta s gotovog proizvoda na sam proces razmišljanja. Takav pristup učenike potiče na promišljanje o vlastitom učenju, jasno i argumentirano iznošenje stavova te povezivanje školskog znanja s osobnim iskustvom i lokalnim kontekstom.
U našem obrazovnom sustavu, u kojem se sve snažnije ističu formativno vrednovanje i razvoj ključnih kompetencija, dijaloški model može poslužiti kao praktičan i održiv okvir za smisleno, pedagoški utemeljeno i odgovorno korištenje umjetne inteligencije u nastavi.
Primjeri dobre prakse
U nastavi hrvatskog jezika u višim razredima osnovne škole i u srednjim školama dijaloška uporaba umjetne inteligencije može se učinkovito primijeniti pri pisanju eseja i raspravljačkih tekstova. Umjesto oslanjanja na gotove tekstove koje generira UI, učenici se usmjeravaju na korištenje umjetne inteligencije kao alata koji postavlja pitanja i potiče razmišljanje.
Primjeri takvih pitanja su ona koja učenike navode da povežu temu s vlastitim iskustvom ili da svoje tvrdnje potkrijepe primjerima iz književnih djela i suvremene društvene stvarnosti. Iskustva iz prakse pokazuju da ovakav pristup rezultira sadržajnijim i osobnijim tekstovima, jasnije izraženim stavovima i dubljom interpretacijom, uz istodobno smanjenje neprimjerene uporabe UI alata.
U društvenim predmetima, osobito u povijesti i geografiji, umjetna inteligencija može imati ulogu dijaloškog partnera u analizi izvora, pojava i problema. U povijesti se UI može koristiti za poticanje učenika na razmišljanje o uzrocima i posljedicama povijesnih događaja te o različitim perspektivama povijesnih aktera, pri čemu se odgovori temelje na udžbenicima, izvornim materijalima i vlastitom zaključivanju.
U geografiji se dijaloški pristup posebno dobro primjenjuje u obradi lokalnih i regionalnih tema, poput turizma, demografskih promjena ili klimatskih izazova u Hrvatskoj, čime se jača povezanost nastavnog sadržaja s okruženjem u kojem učenici žive.
U STEM području, osobito u matematici i prirodoslovlju, dijaloški model pokazuje se najkorisnijim u fazi refleksije nakon rješavanja zadataka ili provođenja pokusa. Učenici koriste UI kako bi ih vodio kroz pitanja o postupku rješavanja, mogućim alternativnim strategijama i tipičnim pogreškama. Time se potiče metakognicija i dublje razumijevanje procesa, jer se pažnja ne zadržava samo na točnom rezultatu, nego na razlozima zbog kojih je rješenje ispravno. U školama koje već provode projektnu i istraživačku nastavu, ovaj se pristup prirodno uklapa u postojeće oblike rada.
U strukovnom obrazovanju i obrazovanju odraslih dijaloška uporaba umjetne inteligencije može biti usmjerena na rješavanje stvarnih, profesionalnih situacija. Polaznici mogu koristiti UI za simulaciju komunikacije s klijentima, planiranje radnih procesa ili analizu konkretnih problema iz vlastite prakse. U takvim je aktivnostima umjetna inteligencija sredstvo za strukturiranje razmišljanja i donošenje odluka, dok se stručnost, iskustvo i razumijevanje konteksta temelje na znanju i iskustvu samih polaznika.
Zaključak
Umjetna inteligencija sama po sebi ne predstavlja prijetnju razvoju kritičkog mišljenja učenika. Stvarni izazov nastaje tek kada se koristi bez jasne pedagoške svrhe, promišljenog vodstva i didaktičke strukture.
Dijaloški model uporabe UI-a pokazuje kako se tehnologija može usmjeriti prema produbljivanju razumijevanja, poticanju refleksije i razvoju argumentiranog mišljenja, umjesto da služi kao prečac do gotovih rješenja. Prilagođen obrazovnom kontekstu, ovaj pristup nudi održiv i praktičan okvir za integraciju umjetne inteligencije u nastavu, pri čemu se digitalna inovacija usklađuje s temeljnim obrazovnim vrijednostima, ulogom nastavnika i dugoročnim ciljevima učenja.
