Božićni običaji u Hrvata

Božić je jedan od većih kršćanskih blagdana kojim se obilježava rođenje Isusa iz Nazareta. Prvih nekoliko stoljeća nove ere kršćani nisu obilježavali dan rođenja maloga boga, a Uskrs je bio jedini veliki blagdan.

Tradicija proslave Božića počinje tek u 4. stoljeću, kad je papa Julije I. kao dan obilježavanja Isusova rođenja odabrao datum 25. prosinac. Pretpostavka je da je odabran taj datum radi preklapanja s lokalnim europskim vjerovanjima i običajima vezanih uz zimski solsticij, a pokršteno je stanovništvo zadržalo velik broj svojih pretkršćanskih vjerovanja i tradicija.

Tradicijski kalendar obuhvaća blagdane koji se ponavljaju svake godine, a u Hrvata su povezani s istaknutim blagdanima katoličkog kalendara, povezujući s njim i pretkršćanske običaje, obrede, predodžbe i vjerovanja. Tradicijski je kalendar vezan uz slijed godišnjih doba i agrarnu godinu. U hrvatskom božićnom ciklusu običaja dolazi do preplitanja raznorodnih tradicija: elemenata stare slavenske religije i mitologije, antičkih i kršćanskih običaja. Brojni su sadržaji pretkršćanskog podrijetla, poput datuma obilježavanja Božića na zimski solsticij, ili pak obilježavanje početka nove godine nekoliko dana kasnije.

Božićni ciklus običaja počinje s danima svete Barbare (4. prosinca), odnosno svete Lucije (13. prosinca), kad kreću pripreme za Božić poput ukrašavanja domova i sijanja pšenice, a zabilježeni su i običaji gatanja, proricanja i međusobnog darivanja. Posijana pšenica samo je jedan od simbola božićnog zelenila, zajedno s unošenjem i kićenjem grančicama bora, jele, bršljana, imele, drijena, maslina ili ružmarina.

U sjeverozapadnim i sjevernim krajevima Hrvatske na krov se kuće tradicionalno stavljao kinjč, cimer od božikovine i borovice, rjeđe bora. Kinjč ili cimer jest grana zimzelenog stabla koja se ukrašava i kiti, a osim na krov, unosi se u kuću i pričvršćava za gredu ili strop. Zelenilo u zimskom periodu simbol je magijskog prenošenja životne snage na mrtvilo prirode u tom razdoblju.

U božićnom se razdoblju pripremaju posebna božićna peciva ukrašena različitim simboličkim likovima od tijesta. Za primjer, na podružju Žumberka priprema se božićnjak ili božićnica, u istočnoj panonskoj zoni badnjak ili badnjača, u Zagorju koleda ili koladek, luk u južnoj Dalmaciji.

Badnji se stol sastoji od regionalno raznolikih posnih jela i hrane. Tradicionalno su jela uključivala orahe, lješnjake, bademe, jabuke ili smokve (novija je tradicija izrada orehnjače, makovnjače ili maka s rezancima), grah pripremljen na različite načine, jela od ribe, kupus i sir. Božićno se pecivo iznosilo na stol i na njemu stajalo sve do Nove godine ili blagdana Sveta tri kralja, a u nekim se krajevima podijelilo i pojelo.

Sam dan Badnjak dobio je ime po panju badnjaku. Jedan ili više panjeva (često tri) ceremonijalno se na Badnjak unose u kuću prije izlaska sunca. KoledanjeBadnjak se posipava žitom, na njega se stavlja jelo i zalijeva se vinom uz izgovaranje obrednih izreka. Nakon izgaranja panja, ugarci i ostaci odnose se u polja i vrtove, u žito, na pčelinjake i torove. Navedeni je običaj počeo padati u zaborav prelaskom s otvorenog ognjišta na štednjak.

Ostali običaji Badnje večeri na sjeveru Hrvatske uključuju ophodi betl(eh)emara i pastira, odnosno čestitara koji bi obilazili kuće i čestitali ukućanima i svima koje sretnu. U stočarskim se krajevima na badnje veče u sumrak stoci u tor nosi pecivo, posipa ih se žitom, posvećuje blagoslovljenom vodom ili vinom. Na povratku s polnoćke blago se obilazi, a u staju se nosi nešto od badnje večere. U Hrvatskoj su takvi običaju zabilježeni u Dalmatinskoj zagori, a pronalazimo ih i u dijelovima Bosne i Hercegovine.

U božićnim običajima možemo vidjeti ostatke kulta predaka: na Badnju večer se za stol postavlja svijeća iz koje se gata o prirodu iduće godine, a po dimu pri njenom gašenju o smrti ukućana. Od nekih se jela ponešto ostavlja na stolu poslije obroka za pokojne članove kućanstva. Iz prostorije u kojoj se jede uklanjaju se svi kovani predmeti, a prostire se slama. Ona se najčešće rasprostire ispod stola, a ponegdje se na slamu mora sjesti, jesti i piti ponuđeni kruh i vino, oponašati kvocanje kokoši i pijukanje pilića zajedno s ukućanima sa svrhom njihovog množenja i zadržavanja u blizini kuće. Nakon Božića slama se iznosi iz kuće, veže za voćke ili razbacuje po njivi ili vrtu.

Na sam Božić obavezan je dolazak muškog čestitara kao prvog gosta kuće, a ovisno o regiji on se naziva polaženik, polaznik, položajnik ili poležaj. Tradicionalno se polaznik dariva jelom – kobasicom, kolačem, suhim sirom ili voćem, a ponegdje ulogu polaznika ima životinja koju se također dariva hranom. Pozadinu obog običaja pronalazimo u nastojanjima da se magijom izazove rodnost i opće blagostanje čitava doma u koji je polaznik ušao. Za božićni se ručak jedu pečenke raznih vrsta, suho voće, vino i božićno pecivo.

Važan element božićnih običaja jest darivanje. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj momci i djevojke su se međusobno darivali osobitim jabukama, a u Slavoniji grotuljama ili grovačama – vijencima od nanizanih oraha, lješnjaka, jabuka ili suhog voća. U Dalmaciji i panonskoj zoni daruje se voda – u zdenac se baca novac, jabuke ili kolači, a sam se bunar ukrašava zelenilom.

Nakon Božića slijede običaji vezani uz blagdan svetog Stjepana (26. prosinac) i svetog Ivana (27. prosinac). Iza Božića, ponegdje u duljem razdoblju, poglavito između Božića i Sveta tri kralja, skupine muških čestitara obilaze kuće po selu, pjevajući osobite pjesme i za uzvrat dobivaju darove (kolede, koledanje). Obredni ophod u doba zimskoga solsticija ili početka nove godine poznavali su svi indoeuropski narodi, pa se smatraju pretkršćanskima. Po nekim tumačenjima slavenski su ih narodi preuzeli još u doba zajedničkog života iz rimskog ili grčkoga kulturnoga kruga.

Običaj koleda poznavali su svi Južni Slaveni. Koledom se nazivaju i obredne vatre koje se pale u ove dane (ali i u drugim godišnjim dobima) u Dalmaciji. U istom se razdoblju u jadranskoj zoni prakticira običaj biranja kralja ili kneza: izabran od svojih sumještana i obilježen vladarskim simbolima (krunom ili osobitim štapom), on je određeno vrijeme odlučivao o nekim mjesnim pitanjima.

Ovim kratkim pregledom hrvatskih božićnih običaja možemo potvrditi inicijalnu postavku – ovo blagdansko vrijeme je iznimna kombinacija starohrvatskih, slavenskih, pretkršćanskih i kršćanskih običaja i vjerovanja.

 

Izvori:

  • BELAJ, VITOMIR. 1998. Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja. Zagreb: Golden marketing.
  • GAVAZZI, MILOVAN. 1988. Godina dana hrvatskih narodnih običaja. Zagreb: Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske.
  • RIHTMAN-AUGUŠTIN, DUNJA. 1995. Knjiga o Božiću. Božić i
  • božićni običaji u hrvatskoj narodnoj kulturi. Zagreb: Golden marketing

 

Fotografija s naslovnice preuzeta je s https://narod.hr/kultura/badnjak-je-znate-li-kako-se-u-kojem-kraju-obiljezava-dan-uoci-bozica