Kada dođemo kući, svi mi, bili odrasli ili djeca imamo potrebu biti prihvaćeni. Želimo da nam se ukućani vesele, ali i da razumiju našu potrebu za odmorom nakon povratka kući. Prijateljskom povjeravanju se možemo prepustiti nakon što se najedemo i odmorimo.
Prema teoriji Abrahama Maslowa, američkog psihologa koji je postao poznat jer je prvi proučavao zdrave osobe kako bi razumio na čemu se temelji njihovo blagostanje, primarne čovjekove potrebe su sastavljene u piramidu.
Maslowljeva piramida je sastavljena od tri razine potreba:
- Najniža razina predstavlja temeljne ili fiziološke potrebe: hrana i odmor.
- Središnja razina obuhvaća potrebu za sigurnošću, ljubavlju i socijalizacijom.
- Najviša razina predstavlja samopoštovanje i ostvarenje vlastitih očekivanja.
Ako primarne potrebe, one u temelju piramide, nisu zadovoljene, osoba neće moći razviti svoju društvenu dimenziju, samopoštovanje i samoostvarenje.
Prema toj teoriji nameće se zaključak da su ona djeca koju nazivaju problematičnom i sklonom sukobima s negativnim karakterom, u pravilu samo djeca s nezadovoljenim primarnim potrebama.
Zato, kada se sljedeći puta vaše dijete vrati iz škole, nemojte ga odmah obasipati pitanjima o 
domaćoj zadaći i usvojenom znanju već ga upitajte kako se osjeća u ovom trenutku, što proživljava. Dočekajte ga sa zagrljajem i poljupcem i recite mu koliko vam je drago što ga vidite.
Ako želite razviti dijalog, umjesto da dijete odmah podvrgnete detaljnom ispitivanju, počnite pričati o sebi i kako ste vi proveli dan, što vam se značajno dogodilo, što vas je tijekom dana razveselilo, a što rastužilo… Nakon što samo osjeti spremnost, dijete će se malo-pomalo početi otvarati.
Aktivno slušanje
Pokušajte razmisliti i iskreno se zapitati što očekujete od djeteta kad mu postavite pitanje koje započinje riječju zašto. Dijete često ne zna što odgovoriti na takva pitanja pa se postavlja u obrambeni položaj i zatvara u sebe u strahu da će, ukoliko odgovori, biti izloženo kritiziranju i novom ispitivanju. Zato, da bi se obranilo, dijete odgovara jednosložnim riječima, poluistinama pa čak izmišlja i laži.
Najčešće poteškoće koje nastaju kada djeci želimo predložiti pristup s više razumijevanja i aktivno slušanje proizlaze iz činjenice da je za velik broj odraslih to nepoznat jezik koji naši roditelji nisu koristili kada smo mi bili djeca, jer ga ni sami nisu mogli naučiti. Toliko malo znamo o takvom tipu komunikacije da često sumnjičavo pogledavamo one koji nas savjetuju da trebamo imati više razumijevanja prema svojoj djeci.
Velika većina ljudi najčešće polazi od uobičajene pretpostavke da se osjećaji druge osobe poklapaju s našima i to je razlog zašto se često ne uspijevamo uskladiti , unatoč naporima.
Ako dijete ima neki problem, to znači da proživljava nešto s čime se ne može nositi, da nije u stanju upravljati vlastitim emocijama, bilo da je riječ o strahu, ljutnji, želji za osvetom, malodušnosti, osjećaju izigranosti ili brizi.
Prije nego instinktivno reagiramo, pokušavajući doći do rješenja, zaustavimo se na trenutak i zapitajmo kako bismo se osjećali kada bismo željeli iskazati neku misao, osjećaj, stanje, a okolina bi nas dočekala savjetom, prodikom ili sarkastičnim ispadom. Pokušajmo se oduprijeti želji za upletanjem; umjesto toga odšutimo i ograničimo se samo na poruke razumijevanja. Taj način komunikacije stručnjaci nazivaju aktivnim slušanjem.
Aktivno slušanje sprečava nesporazume, ali iznad svega pomaže djetetu da samo pronađe rješenje angažiranjem vlastitih snaga. Nadalje, pomaže mu osvijestiti što osjeća te se tako manje boji vlastitih negativnih emocija. Osjećaj da ga netko sluša, jača samopoštovanje i važnost, jer kada se uzmu u obzir, ti osjećaji vode otvorenom ponašanju i bliskosti u odnosima s roditeljima.
Posljedica aktivnog slušanja je da djeca žele pričati, manje zauzimaju obrambene položaje, ne trude se prikriti nedostatke i manjak odgovornosti te ne prežu za lažima.
Literatura: Laniado, Nessia, Izjave koje mogu razbjesniti našu djecu, Mala biblioteka, [studio TiM], Rijeka, 2006.
