Zamišljali su dušu kao pticu s ljudskim licem, koja danju leti amo-tamo, a noću se mora vratiti u grob jer se boji zlih duhova. Stoga su Egipćani leševe “mumificirali” da bi ih duše mogle prepoznati i da bi znale u koji se grob svaka od njih treba vratiti.
Otprilike 3000. godine prije naše ere Egipčani su sahranjivali svoje mrtve u sklupčanom položaju, u vrućem pustinjskom pijesku, koji je čuvao tijelo od raspadanja. Kasnije su ugledne osobe sahranjivane u grobnicama uklesanim u stijene. Ali piramide i kameni grobovi nisu bili onako suhi kao pustinjski pijesak, pa su Egipćani morali izmisliti neki postupak pomoću kojega će se leševi održati u tim grobnicama. Tako je nastalo umijeće “mumificiranja”.
Kad bi netko umro. izvadili bi mu mozak, organe za probavu, srce i pluća. To se čuvalo odvojeno u četiri posude. U kasnijim razdobljima ti su organi vraćani u tijelo. Zatim su u mrtvo tijelo stavljane soli, koje su zajedno sa suhim pustinjskim zrakom izvlačile vlagu. Kad se leš osušio, okupali bi ga, istrljali borovom smolom i umotali u stotine metara platna.
Sve je to trajalo sedamdeset dana. Za to vrijeme stolari su pravili kovčeg za mumiju. Ako je pokojnik bio bogata i važna osoba, pravljeno je više sanduka, od kojih je svaki ulazio u idući. Slikari su te kovčege ukrašavali živim bojama. Zidovi grobnice ukrašavani su tekstovima i slikama koji su govorili o životu čovjeka koji tu počiva. Zatim su skupljeni svi predmeti što su pokojniku služili za života i stavljeni u grob. Tako je, po vjerovanju Egipćana, čovjek bio spreman za svoj budući zagrobni život.
Tekst je prenesen s portala Saznajkako.
