Loše strane interneta ili odraz naše slabosti i neznanja

Znaju li danas djeca prepoznati opasnosti koje im prijete online? Učestalo je pitanje kojim se bave brojna istraživanja. No, koliko dobro odrasli, prvenstveno roditelji, poznaju svijet tehnologije u kojem djeca odrastaju i koliko im dobro znaju i mogu osigurati primjerenu zaštitu, zasigurno skriva dio odgovora.

Digitalno opismenjavanje i edukacije o zamkama i potencijalnim opasnostima online okruženja neiscrpna su tema, a bez digitalno pismenih odraslih teško se može provoditi odgoj za digitalne medije u djece. Svi zajedno, roditelji, skrbnici, nastavnici, odgajatelji imaju ključnu ulogu i dijele odgovornost za odgoj i obrazovanje djece i mladih o potencijalima i rizicima digitalnog svijeta. Baš kao i u realnom svijetu, odgovornost je odraslih utrti put i poučavati djecu i mlade o svemu što boravak u virtualnom svijetu nosi sa sobom i o svemu što je potrebno kako bi u tom svijetu bili sigurni. Permanentnom edukacijom odraslih, rast će argumentirano i kritičko poimanje prirode i tehnika masovnih medija kao i sadržaja koja objavljuju a time i svijest o utjecajima koje mediji imaju na pojedinca i cjelokupno društvo. Osnaživanjem odraslih, osnažujemo i djecu koja će moći i znati vladati medijima i sadržajima masovnih medija kako isti ne bi postali ovisnost kojoj se neće moći oduprijeti.

Uslijed brzog napretka tehnologije i modernog načina života, sve više govori se o ovisnosti o internetu kao „ovisnosti novog doba“. Ovisnost o internetu najčešće predstavlja ovisnost o društvenim mrežama i video igrama koja pogađa sve dobne skupine pri čemu djeca i adolescenti spadaju u najrizičniju skupinu. Međutim, pitanje koje se nameće je li ovisnost loša strana interneta ili posljedica naše slabosti i neznanja?

Društveni mediji

Razvoj virtualnih društvenih medija omogućio je brzo širenje informacija i interakciju između korisnika i zajednice. Pri tome, korisnici biraju koje će informacije objaviti, određuju tko može vidjeti te informacije i odlučuju koliko vremena će odvojiti za aktivnosti u virtualnom okruženju. Međutim, kada su djeca već i prije navršenih 16 godina korisnici društvenih mreža, postavlja se pitanje jesu li roditelji svjesni njihove ranjivosti ili se radnje poput objavljivanja lokacija, fotografija, neprimjerenih sadržaja ili pak dijeljenja osobnih podataka sa stotinama virtualnih prijatelja, provode bez njihova znanja? Roditelji koji dopuštaju djeci boravak na društvenim mrežama trebali bi znati koja je minimalna dob za registraciju a dječji profil ostaviti privatnim ili bar osigurati da objave vide samo prijatelji koje stvarno poznaju.

Dijeljenje objava, lajkovi i pozitivni komentari vrlo jednostavno mogu postati zamkama digitalnog doba. Iako donose zadovoljstvo, osjećaj prihvaćenosti i odobravanja, vrlo su kratkoga vijeka. Lako se ulazi u začarani krug, a sve samo iz razloga kako ostati i opstati na vrhu ljestvice popularnosti. Ne treba smesti s uma da se radi isključivo o virtualnim priznanjima koja mogu dovesti i do nezadovoljstva i smanjiti razinu samopoštovanja a povećati razinu nesigurnosti ukoliko lajkovi i pozitivni komentari izostanu. Online druženja ne razvijaju umijeće ophođenja u stvarnom životu. Sigurnost iza zaslona i preokupacija društvenim mrežama može dovesti i do osamljenosti i izoliranosti od kontakata u stvarnom životu što posljedično dovodi do slabljenja takve podrške uživo i do lošijeg mentalnog zdravlja. Stoga je nužno smanjiti emocionalnu vezanost za društvene medije.

Uloga i stav roditelja prema društvenim medijima iznimno su važni posebno kod osjetljivih skupina. Umjesto zabrana, rješenje predstavlja razgovor s djecom i mladima o pitanjima korištenja društvenih mreža, ali i interneta općenito i dogovaranje pravila uz jasno postavljanje granica vezanih uz korištenje svekolike digitalne tehnologije i poticanje drugih interesa i društvenih aktivnosti. Pri tome, nastavnici mogu pomoći i roditeljima i učenicima tako što će ih uputiti u postupke i načine na koje mogu djelovati ukoliko prepoznaju potencijalnu opasnost. Na primjer, aplikacija Red Button (MUP) namijenjena je svima, ali posebno je prilagođena djeci i kao takva omogućuje prijavljivanje sadržaja na internetu za koji postoji sumnja da je nezakonit i da se odnosi na različite oblike iskorištavanja ili zlostavljanja djece. HOTLINE prijave (Centar za nestalu i zlostavljanu djecu) omogućuju prijavu nestale, zlostavljane djece i nepoćudnog sadržaja. Hrabri telefon omogućuje da se dječji glas čuje i sustavno radi na prevenciji okrutnosti i nepravde prema djeci dok Hrabri telefon za mame i tate pruža podršku roditeljima. Dostupan je i Centar za sigurniji Internet – trebaš pomoć…

Roditelji, usprkos brojnim obvezama, trebaju osigurati vrijeme koje će provoditi s djecom što će zasigurno i smanjiti vrijeme koje djeca provode s tehnologijom.

Videoigre

Videoigre ne predstavljaju nužno problem, posebno ako je u pitanju umjereno korištenje. Igranjem videoigara odmičemo se od trenutnih problema čime postižemo kratkotrajnu relaksaciju od svakodnevnih stresnih situacija. Videoigrama također ublažavamo dosadu. No, tanka je granica između opuštanja i bijega od problema. Nažalost, mnogi igraju videoigre kako bi u virtualnom svijetu stvorili život kakav u stvarnosti nemaju. Ovo se posebno odnosi na adolescente koji su nezadovoljni i nesretni svojom pozicijom u društvu i koji se u videoigrama osjećaju ugodnije i prihvaćenije. Dakako, treba voditi računa o vrstama igre i kojem je uzrastu namijenjena. Primjerice PEGI sustav dobnih oznaka  potvrđuje da je igra prikladna za igrače iznad navedene dobi (npr. igra s oznakom PEGI 3 namijenjena djeci od 3 godina i starijoj, a sadržaj igre s ovom oznakom procijenjen je kao primjeren za sve dobne skupine ili PEGI OK igre, primjerene su za sve dobne skupine jer u njima nema nikakvog potencijalno neprimjerenog sadržaja, dok igre s oznakama PEGI 7, 12,16 i 18 mogu sadržavati prikaze nasilja, neprimjeren rječnik, prizore koji kod djece mogu izazvati strah…). Igranje videoigara ne bi smjelo dovesti do točke zanemarivanja onih aktivnosti koje bi u životu morale biti na prvom mjestu. Pitanje koje roditelji često postavljaju glasi: Koliko dugo bismo trebali djeci dopustiti da igraju videoigre? Kako bi došli do odgovora, roditelji bi se trebali osloniti na svoje iskustvo i rasuđivanje prilikom postavljanja pravila, jer isto vremensko ograničenje ne mora biti učinkovito za svako dijete ili svaku obitelj. Igra za ekranom treba biti uravnotežena s drugim područjima djetetova života, poput vremena provedenog u igri s vršnjacima ili učenju ili u obavljanju kućanskih obveza.

Pametna i svrhovita uporaba digitalne tehnologije, podrazumijeva uporabu i uređaja i usluga. Educirati se ne trebaju samo djeca, već i njihovi roditelji i šira javnost. Iznimno je važna uloga nastavnika u kontinuiranom edukativnom i preventivnom djelovanju u području suvremenih tehnologija a samo u suradnji sa roditeljima moguće je osigurati sigurno online i offline okruženje kao preduvjet zdravom razvoju i odrastanju djece i mladih.