Šišmiši u gradu

Samo tijekom prošle godine u oporavilište zagrebačkog Zoološkog vrta pristiglo je 68 šišmiša kojima je bila potrebna pomoć. Iako su češći tijekom toplijih mjeseci, nekolicina njih donesena je na liječenje u prvim mjesecima godine. To je vrijeme kada šišmiši iz ovog podneblja ne bi trebali biti aktivni.

Hibernacija

Sve se europske vrste šišmiša hrane kukcima i paucima pa im u zimskim mjesecima nedostaje hrane i oni stoga preživljavaju hibernirajući u skloništima zaštićenim od vremenskih (ne)prilika. Šišmiši hiberniraju na raznim mjestima. Često su to špilje jer su to mjesta gdje su vlažnost i temperatura stabilni. Međutim, koriste i duplje drveća, tavane i potkrovlja kuća ili crkava i slično.

Tijekom hibernacije disanje se znatno uspori, a tjelesna temperatura im se spušta (i više od 20◦C) dok ne dosegne temperaturu okoliša, čime znatno smanjuje potrošnju energije tijekom nepovoljnog razdoblja. Smeđe prokrvljeno masno tkivo koje su nakupili tijekom jeseni ne koriste za izolaciju od hladnoće već kao uskladištenu energiju koju troše za podizanje tjelesne temperature kada se bude iz hibernacije.

Buđenje iz hibernacije

Količina masnog tkiva im je ograničena pa, ako ih se uznemiruje i budi iz stanja hibernacije, šišmiši mogu masno tkivo potrošiti puno prije kraja zime. To može biti vrlo opasno jer kad ponovno zapadnu u hibernaciju, više se ne mogu zagrijati i probuditi kad za to dođe vrijeme te onda ugibaju. Zato je strogo zabranjeno uznemiravanje šišmiša tijekom hibernacije.

Hibernacija šišmiša u ovim krajevima obično traje oko 4 mjeseca, dok u nekim hladnijim područjima može potrajati i do 6 mjeseci. Početak  razdoblja hibernacije, kao i trajanje i završetak hibernacije ovise o vremenskim uvjetima, koji pak reguliraju pojavu kukaca – uobičajene hrane Hrvatskih vrsta šišmiša.

Suživot sa šišmišima

Zbog sve veće urbanizacije i čovjekova utjecaja na prirodna staništa šišmiši su se prilagodili suživotu s ljudima i danas ih možemo često vidjeti u gradovima i naseljenim mjestima. Dolaskom toplijih dana, šišmiši se prirodno bude iz stanja mirovanja i izlijeću iz svojih skrovišta, bile to špilje i jame ili potkrovlja i podrumi kuća. Zbog njihove veće aktivnosti, sigurno će biti i češćih susreta s ljudima ali i češćih potreba za pomoći veterinara.

Pri susretu sa zdravim šišmišem treba imati na umu da je svako uznemiravanje i uzimanje šišmiša iz prirode strogo zabranjeno.

 

Tekst je izvorno objavljen na mrežnom sjedištu zagrebačkog Zoološkog vrta