No, kroz praksu sam primijetila da ne uživaju svi učenici jednako – nekima trčanje brzo dosadi, drugima smeta znojenje, a neki jednostavno izgube motivaciju čim aktivnost izgleda prezahtjevno.
Zadatak učitelja tjelesne i zdravstvene kulture je pronaći načine kako aktivirati učenike – i one koji vole sport i natjecanje, i one koji se inače teško uključuju. U mojem iskustvu, najbolji način za to su igre. Igra učenike motivira kroz zabavu, smijeh i suradnju, a istodobno ih potiče na intenzivno kretanje a da oni to doživljavaju kao obavezu.
Ovih pet igara koje redovito koristim u svojoj dvorani. Pokazale su se vrlo uspješnima u poticanju djece na pokret:
1. Morski psi i gavuni
Jedan učenik je morski pas, a ostali su gavuni koji pokušavaju pretrčati dvoranu a da ih on uhvati. Svaki ulovljeni učenik postaje novi morski pas. Učenici vole nadmudrivanje i iznenadne promjene smjera, a učitelj vidi kako svi neumorno sprintaju naprijed-natrag.
2. Ponoć
Nekoliko učenika skriva se iza strunjača s loptama u rukama. Na znak „ponoć“ izlaze i pokušavaju pogoditi trkače koji prelaze na drugu stranu dvorane. Učenike uzbuđuje neizvjesnost, jer nikad ne znaju odakle će lopta doći. Učiteljima je korisno jer svi više puta sprintaju i brzo mijenjaju smjer.
3. Udarac loptom
Igra se kao bejzbol ili udaranje lopte nogom, ali svi trkači kreću odjednom. Svaki učenik sam bira na kojoj će se bazi zaustaviti, a kad stigne do kraja, odmah može nastaviti novi krug. Učenici vole igru jer svi trče zajedno.
4. Osvajaj loptu
Dvije ekipe imaju po tri lopte na svojoj strani dvorane. Cilj je prenijeti sve lopte na svoju polovicu. Ako učenika protivnik dotakne dok je na njegovom polju, mora stati dok ga suigrač ne oslobodi. Igra je brza, puna sprintova i iznenadnih preokreta.
5. Mačji kutak
U svakom kutu dvorane nalazi se „sigurno mjesto“. Učenici – miševi – moraju pretrčati iz kuta u kut a da ih mačke pogode loptom. Učenicima je zanimljivo jer podsjeća na izmicanje, ali s puno više trčanja.
Zaključak
Ove igre u praksi se pokazuju kao izvrsno rješenje za poticanje učenika na kretanje. Svaka od njih unosi veselje, dinamiku i suradnju, a istodobno učenici odrađuju mnoštvo sprinteva, izmicanja i brzih reakcija. Najveća vrijednost je što i oni učenici koji inače ne vole „samo trčati“ ovdje rado sudjeluju, jer doživljavaju da je kretanje dio zabavne igre.
Kad učenici sami pitaju „Hoćemo li danas igrati onu igru?“, znam da je sat postigao svoj cilj – kretanje kao izvor radosti, a ne obaveze.
