„Nije dovoljno podučavati čovjeka za usku specijalizaciju. Time on doduše postaje jedna vrsta korisnog stroja, ali ne skladno razvijena ličnost. Bitno je da se u učenika usadi razumijevanje i živi osjećaj za vrijednosti kojima dostojno teži. On mora usvojiti smisao za lijepo i za moralno dobro. Inače, je on sa svoji specijaliziranim znanjem – više nalik treniranom psu nego sukladno razvijenom biću. On mora naučiti kako da razumije motive ljudskih bića, njihove iluzije i njihove patnje te kako da sagradi pravilan odnos prema ljudima s kojima se susreće i prema ljudskoj zajednici.“ ( Albert Einstein )
Ako je suvremeno društvo veliki poklonik fakata i logike, a deklerativno favorizira kreativnost i kritičko promišljanje u svim domenama društva od odgoja i obrazovanja preko poslovnog segmenta pa sve do znanosti, nameće se pitanje je li ono uistinu pretpostavlja aktivne građane koji promišljaju, preispituju, vrednuju i donose odluke? Problem leži u širokom društvenom prihvaćanju kreativnih ideja i divergentnog načina promišljanja u stvaranju istog i on nije samo u hrvatskim školama, nego se proteže kroz sve države svijeta koje se s tim problemom neprekidno bore. Građani s razvijenim umijećima kritičkog promišljanja mogu u danom trenutku odgovoriti zahtjevima društva, jer izniman tehnološki uspon i vrijeme brzih i stalnih promjena uvjetuje izloženost pojedinca velikim količinama informacija u dostupnosti te nameće potrebu za aktivnim promišljenom i kritičkom pristupu u vrednovanju, procesuiranju informacija i u kreativnosti artikuliranih ideja.
Promjena paradigme obrazovanja rekonceptualizira ljudske sposobnosti iz tradicionalnog prema izlasku iz zone udobnosti kako bi umjesto „proizvodnje ljudi za tržište rada“ koji će biti osposobljeni u uskom području kroz ostvarene ishode u obrazovanju išli i korak dalje u toj domeni gdje bi sloboda inovacije pružila novi uvid u sposobnost poslovanja. Modularna nastava koja nas očekuje ne dopušta napuštanje svakog traga ranijeg podučavanja i učenja nego se promjene temelje na inovativnim elementima nastave, pristupu, drugačijim metodama, drugačijoj ulozi i doprinosu učenika. Nastavnici će u svom suradničkom odnosu više će biti usmjereni na umijeće, a ne na tehnologiju kao takvu, iako su škole danas dobro opremljene što doprinosi olakšanom pristupu informacija i kreiranju novih učinaka. Kada odlučujemo hoćemo li uporabiti tehnologiju, prvo se trebamo zapitati podučavamo li time primjenjiva umijeća i koliko je ona alat u doprinosu divergentnog promišljanja? Koncept nastavnog modula bit će u radu učenika i njegovom odnosu prema znanju koje usvaja.
Suradničkim odnosom nastavnika i učenika razvijati će i produkti učenikovog rada. Kad imamo viziju sata napredna tehnologija 3D printanja, nastava na računalima ili u nekom novom softweru bit će samo pomoć za učenikovo postignuće. Budućnost će pokazati koliko smo spremni iznaći metode i strategije u obrazovanju i pripremiti učenika za zanimanja budućnosti koja još ne postoje u takvom obliku kao i za rješavanje problema u radu koja danas nisu prepoznata.
Modularna nastava pretpostavlja ukidanje predmeta kao takvih zamjenjujući ih modulima u obrazovanju, gdje učenici kroz učenje imaju priliku interdisciplinarnog pristupa iz više područja i perspektiva, stariji srednjoškolci odabiru neke od modula koji ih uistinu zanimaju i pristupaju proučavanju shodno svojim ambicijama i planovima u budućnosti. Više suradnje učenika s učiteljima i nastavnicima u suradničkom odnosu doprinosi novim metodama učenja i razvoju učenikove inovativnosti te spremnosti preuzeti rizike na tržištu rada.
Postoji li opravdani strah da će inovativnost mladih generacija čije će odluke i učinci kroz strategiju, organizaciju i sve procese uspješnog i dugoročnog poslovanja biti inspirativne i uistinu rezultirati “preuzimanjem škola u svoje ruke” ili će se razviti čvrste poveznice u procesu učenja, gdje jedni bez drugih neće moći uspješno suprotstaviti izazovima tržišta u budućnosti.
Autorica smatra kako obrazovanje u Republici Hrvatskoj treba postati i opstati kao stup našeg društva i najvažniji nacionalni cilj, gdje će učitelji i nastavnici imati hrabrost za nove stvari, imati veću autonomiju, gdje će im javni interes biti iznad svega i biti nositelji obrazovanja kakvo priželjkujemo.