Izazovna ponašanja učenika u nama, učiteljima bude instinktivnu reakciju. Želimo odmah zaustaviti nemir. Podignemo glas, dijelimo opomene i kazne. Ipak, godine provedene u razredu uče nas da kazne dugoročno ne djeluju. Suvremeni pristup donosi puno bolju perspektivu. Ključ ugodne razredne atmosfere nije u sankcioniranju već u dešifriranju dječjeg ponašanja. Treba zaroniti ispod površine izazovnog ponašanja. Kroz svako ponašanje, dijete nam zapravo nešto poručuje.
Mijenja li kazna ponašanje?
Da su kazne učinkovite, zar bismo ih stalno izricali istim učenicima? One ne rješavaju stvarni problem niti nam otkrivaju djetetovu emociju. Njima samo gasimo požar na površini.
Izazovno ponašanje najčešće dolazi iz učenikovih nezadovoljenih potreba. To može biti potreba za sigurnošću, prihvaćanjem, uspjehom… Takvim ponašanjem dijete zapravo bježi od straha i neugode s kojom se ne zna nositi. Kada je učenik preplavljen emocijama, njegov mozak ne čuje naše upute. Ako na njegovu ljutnju odgovorimo svojom ljutnjom, samo produbljujemo problem. Izazovno ponašanje nije napad na učitelje. To je poziv u pomoć. Na nama, učiteljima je da to pravovremeno prepoznamo.
Odgovornost je na nama, učiteljima
Mi smo odrasle i zrele osobe. Imamo odgovornost za smirivanje situacije. Djetetom vladaju osjećaji i ono to u tom trenu ne može. Kada reagiramo smireno, mijenjamo atmosferu u cijeloj učionici. Upravo nam ta smirenost vraća stvarni osjećaj kontrole nad razredom.
Pitanja koja sve mijenjaju
Kako bismo otkrili što se uistinu događa ispod površine izazovnog ponašanja uvijek si postavimo pitanja: „Što učenik želi postići ovakvim ponašanjem? Što pokušava izbjeći? Koju vještinu još uvijek nije svladao?“
Kad počnemo tražiti odgovore na ova pitanja, naš se pogled na učenike potpuno mijenja.
Metode za učionicu bez „grča u želucu“
U svakodnevnom radu koristimo jednostavne, a učinkovite metode:
- tehnike disanja: Izdisajem duljim od udaha, usporava se rad srca i smiruje mozak.
- tehnike svjesnosti: Usmjeravanje pažnje na okolinu brzo odvraća misli od emocionalnog sloma.
- ljestvica procjene problema: Metoda pomoću koje učenik sam procjenjuje težinu izazova. Tako uči objektivno sagledati situaciju.
Dijete je osoba, a ne problem
Biti učitelj/ica danas, uistinu je velik izazov. Umjesto sklonosti kaznama moramo učiti tražiti rješenja za izazovna ponašanja učenika. To nije popustljivost već temelj stabilnog razreda i najsnažniji alat za građenje povjerenja. Vidimo da djeluje. Kada učenik osjeti da stvarno vidimo njegovu potrebu, mijenja ponašanje. Tada manje vremena trošimo na smirivanje razreda, a puno više na učenje i druženje. I zato, korak po korak, zajedno stvaramo učionicu. Onu u koju napokon svi ulazimo s osmijehom. Bez onog starog „grča u želucu“.
