Jezične djelatnosti u razrednoj nastavi: slušanje, govorenje, čitanje, pisanje

U svakom jeziku postoje četiri osnovne jezične djelatnosti, a to su slušanje, govorenje, čitanje i pisanje. To su različite lingvističko, psihološko i sociološko uvjetovane aktivnosti. Njihovo sustavno provođenje znatno olakšava usvajanje jezičnih sadržaja.

Prema nacionalnom kurikulumu nastavni predmet Hrvatski jezik sastoji se iz tri znanstveno utemeljene i međusobno povezane domene:

  • komunikacija i jezik
  • književnost i stvaralaštvo
  • kultura i mediji

U svim se trima domenama razvija jezična kompetencija i ovladava se jezičnim djelatnostima te njihovim međudjelovanjem. Nju čine:

  • slušanje
  • govorenje
  • čitanje
  • pisanje.

Za termin jezična djelatnost katkad se koriste i termini jezična aktivnost, vještina, sposobnost. Slušanje i govorenje su urođene jezične djelatnosti. Njihovo se usvajanje događa spontanom recepcijom, ponavljanjem, razumijevanjem i proizvodnjom govornih poruka. Čitanje i pisanje su jezične djelatnosti koje treba uvježbavati da bi se razvile. Stoga je jezične djelatnosti koje se više razvijaju učenjem i uvježbavanjem prikladnije zvati vještinama, dok je jezične djelatnosti koje se više razvijaju spontanim usvajanjem prikladnije zvati sposobnostima.

Slušanje

Odgojno-obrazovni ishodi po razredima

  • OŠ HJ A.1.2.

Učenik sluša jednostavne tekstove, točno izgovara glasove, riječi i rečenice na temelju slušanoga teksta.

  • OŠ HJ A.2.2.

Učenik sluša jednostavne tekstove, točno izgovara glasove, riječi i rečenice na temelju slušanoga teksta.

  • OŠ HJ A.3.2.

Učenik sluša tekst i prepričava sadržaj poslušanoga teksta.

  • OŠ HJ A.4.2.

Učenik sluša različite tekstove, izdvaja važne podatke i prepričava sadržaj poslušanoga teksta.

Slušanje je vrsta receptivne čovjekove sposobnosti (sposobnosti primanja) koja omogućuje usvajanje glasova nekog jezika. Zanemarena je jezična djelatnost, posebice ako je riječ o slušanju s razumijevanjem. Učitelji svakodnevno tijekom nastave govore učenicima. Očekuju, ne samo da ih učenici slušaju, nego i da čuju što im govore. Učenici zamjenjuju uloge s učiteljima u trenutku kada govore, a učitelji su ti koji ih slušaju. U stvari, svi očekuju i vole da ih se sluša, ali i čuje ono što govore. U tom slučaju važno je slušati dijete kako bi ono poslije slušalo nas i od nas učilo.

Govorenje

Odgojno-obrazovni ishodi po razredima

  • OŠ HJ A.1.1.

Učenik razgovara i govori u skladu s jezičnim razvojem izražavajući svoje potrebe, misli i osjećaje.

  • OŠ HJ A.2.1.

Učenik razgovara i govori u skladu s temom iz svakodnevnoga života i poštuje pravila uljudnoga ophođenja.

  • OŠ HJ A.3.1.

Učenik razgovara i govori tekstove jednostavne strukture.

  • OŠ HJ A.4.1.

Učenik razgovara i govori u skladu s komunikacijskom situacijom.

Govorenje je vrsta proizvodne (produktivne) jezične djelatnosti kojom se prenosi usmena poruka. Temeljna jedinica govorenja jest govorni čin koji obuhvaća:

  • Sadržaj govorenja – o čemu se govori
  • Izraz govorenja – izbor jezičnih jedinica pomoću kojih se govor ostvaruje
  • Značenje govora – što izgovoreni sadržaj znači
  • Namjeru govornika – koja je svrha govora
  • Kontekst govora – okruženje u okviru kojeg se govor ostvaruje

Slušamo li pozorno, primamo informacije koje će nam potaknuti pojedine misli. Ako želimo potaknuti misli, najbrže ćemo to postići jezičnom djelatnošću – govorom. Stoga i učenike stavljamo u komunikacijske situacije gdje se od njih traži da budu samostalni govornici. Za vrijeme govorenja dijete se ne prekida nego mu se nakon govorenja diskretno ukaže na moguće geške ili propuste.

Čitanje

Odgojno-obrazovni ishodi po razredima

  • OŠ HJ A.1.3.

Učenik čita tekstove primjerene početnomu opismenjavanju i jezičnome razvoju.

  • OŠ HJ A.2.3.

Učenik čita kratke tekstove tematski prikladne učeničkomu iskustvu, jezičnomu razvoju i interesima.

  • OŠ HJ A.3.3.

Učenik čita tekst i pronalazi važne podatke u tekstu.

  • OŠ HJ A.4.3.

Učenik čita tekst i prepričava sadržaj teksta služeći se bilješkama.

Čitanje je aktivnost primanja informacija u pisanom obliku koja ovisi o nekoliko sposobnosti i vještina što se postupno razvijaju. Dijete sluša i govori od samog rođenja. Učenik čita i piše u školi. Prilikom usvajanja čitalačkih vještina učenik treba svakodnevno čitati. Rezultati stručnog istraživanja ranog poučavanja čitanja pokazuju da bi dijete trebalo svakodnevno čitati 15 minuta. Proces čitanja u ranom poučavanju hrvatskog jezika ima dva kolosijeka: u jednom učenik uvježbava tehniku čitanja, a u drugom prima informacije i od njega se traži da tekst razumije. Proces čitanja je dvojak: to je vještina (primanje i odašiljanje poruka u priopćavanju) i sposobnost (izražajno čitanje kao nadgradnja kojoj prethodi savladavanje vještine čitanja).

Pisanje 

Odgojno-obrazovni ishodi po razredima

  • OŠ HJ A.1.4.

Učenik piše školskim formalnim pismom slova, riječi i kratke rečenice u skladu s jezičnim razvojem.

  • OŠ HJ A.2.4.

Učenik piše školskim rukopisnim pismom slova, riječi i kratke rečenice u skladu s jezičnim razvojem.

  • OŠ HJ A.3.4.

Učenik piše vođenim pisanjem jednostavne tekstove u skladu s temom.

  • OŠ HJ A.4.4.

Učenik piše tekstove prema jednostavnoj strukturi.

Pisanje je složena produktivna djelatnost koja zahtijeva poznavanje slovnog sustava te usvajanje jezično – pravopisnih pravila i normi nekoga jezika. Najzahtjevnija je jezična djelatnost. U nastavi pisanog izražavanja 3 su etape u razvoju opće pismenosti:

  1. usvajanje velikih i malih tiskanih i pisanih slova te savladavanje tehnike pisanja
  2. učenje pravopisnih pravila i zakonitosti
  3. razvoj stvaralačkog pisanja

Svrha i cilj provođenja ove jezične djelatnosti jest ostvaraj što više razine pismenosti koja objedinjuje tehniku i vještinu pisanja, ali i samostalno stvaralačko pisanje.

Etape razvoja jezične komunikacije kod djeteta su:

  • slušanje i oponašanje odraslih govornika određene jezične zajednice
  • uključivanje procesa ponavljanja i razumijevanja
  • progovaranje u određenoj fazi razvoja
  • razvijanje složenije jezične aktivnosti u školskoj dobi (čitanje i pisanje).

Svaka jezična djelatnost ima svoje komunikacijske, lingvističke, sociološke te didaktičke posebnosti koje se u procesu jezičnog razvoja međusobno isprepliću i nadopunjuju. Niti jedna jezična djelatnost se ne provodi samostalno.

IZVORI:

  1. Predmetni kurikulum nastavnoga predmeta Hrvatski jezik i jezične djelatnosti
  2. JEZIČNA KOMUNIKACIJA I JEZIČNE DJELATNOSTI, Jasminka Vrban, prof.
  3. Jezične djelatnosti: slušanje, govorenje, čitanje, pisanje
  4. Zokić, Terezija; Vladušić, Benita; Španić, Ankica; Jurić, Jadranka. 2021. “Svijet riječi 2.” Integrirani radni udžbenik hrvatskog jezika u drugom razredu osnovne škole, Školska knjiga