'Dobri' roditelji su oni koji rade na sebi, osvješćuju sebe i svoje odnose s djecom, trude se u održavanju sebe i svog roditeljstva. Razvijaju i održavaju u sebi i oko sebe obilježja kvalitetnog roditeljstva. Zajedno s djecom ulažu napor da zadovolje njihove i svoje potrebe, želje i ciljeve.
Roditelji bi se morali boriti i brinuti za svoju osobnu sreću i zadovoljstvo, jer samo osobno sretni i zadovoljni mogu osigurati kvalitetu svog roditeljskog odgojnog ponašanja prema djeci.
Nesretan i nezadovoljan roditelj u velikoj je opasnosti da odgojno loše postupa sa svojim djetetom.
Obaveza je svakog roditelja da misli i na sebe, a ne samo na dijete, da se bori za vlastitu, a ne samo djetetovu sreću, da čuva sreću i zadovoljstvo u svom braku, kako bi dio te sreće i zadovoljstva prenijeli u svoje roditeljstvo i osigurali za dijete.
Jeste li svjesni kakav ste roditelj? Pokušajte se pronaći između nekoliko opisanih vrsta roditeljskog ponašanja. Mnoštvo je vrsta i podvrsta roditelja, ali mi ćemo ovdje nabrojati samo neke;
Perfekcionistički roditelji
- žele savršenu djecu,
- pretjerano su kritični,
- sebe smatraju savršenim roditeljem,
- strogo kontroliraju roditeljske osjećaje,
- napeti su,
- moraliziraju,
- traže savršenu disciplinu,
-
neurotski su uredni,
- uvijek su u pravu.
Proračunati roditelji
- pretjerano su ljubazni prema djeci,
- nametljivi su,
- pretjerano pomažu,
- odbijaju kritike roditeljskog ponašanja,
- ponašaju se teatralno,
- smatraju se spasiteljima svoje djece.
Ambiciozni roditelji
- preko djece zadovoljavaju svoje ambicije,
- omalovažavaju djetetove želje, potrebe i planove,
- opsjednuti su uspjehom svoje djece.
Nerealni roditelji
- odgajaju djecu za nekakav svoj svijet u kojem je sve lijepo, idealno, romantično,
- ne obaziru se na stvarnost oko sebe,
- u stalnom su sukobu sa stvarnošću ,
- nezadovoljni su, djeluju depresivno, melankolično,
- puno dramatiziraju,
- opsjednuti elitizmom,
- skloni su razmaziti svoju djecu,
- komplicirani su,
- zavidni su drugima.
Sveznajući roditelji
- pretjerano analiziraju,
- pretjerano su oprezni,
- sve drže pod nadzorom,
- odgajaju prema 'najnovijim znanstvenim dostignućima',
- komplicirani u razgovoru s djecom,
- netaktični su.
Kruti roditelji
- ovise o raznim autoritetima koje čitaju, slušaju i slijede,
- kruto se drže pravila, načela i rituala,
- od djece traže potpunu poslušnost, izvršavanje pravila i obaveza,
- ne pokazuju povjerenje prema djetetu,
- sumnjičavi su, mrzovoljni, nesigurni i autoritarni.
Realni roditelji
- svjesni su sebe,
- samokritični u vezi svog ponašanja kao roditelja,
- duhoviti i originalni,
- praktični,
- osobni i prirodni u pristupu djetetu,
- otvoreni prema djetetu i prilagodljivi u odgoju.
Tolerantni roditelji
Biti tolerantan prema djeci ne znači prihvaćati sve što nam ona nude, niti odobravati svako njihovo ponašanje, ali to svakako znači pokazivati zanimanje i za ono što ne prihvaćamo, pokloniti dužnu pažnju i onome što kod njih ne razumijemo, voljeti ih i onda kada nam to nije lako, ne odbaciti ih kada bismo to najradije učinili. Roditeljska tolerancija pretpostavlja prihvaćanje djeteta kakvo je, a ne samo kakvo bismo mi željeli, kakvo smo očekivali, kakvom smo se nadali.
Bezuvjetni roditelji
Prihvaćaju dijete kakvo ono jeste, a ne kakvo bi oni željeli. Ne traže od njega da bude ono što njima treba, nego ono što je stvarno za njega najbolje. Brinu za njega i onda kad im je jasno da neće postati ono što od njega očekuju. U prvi plan stavljaju dijete, a ne sebe. Djetetu su iskreni prijatelji, a ne 'veliki dobročinitelji' koji zahtijevaju vječnu zahvalnost. Svojom bezuvjetnom roditeljskom ljubavlju privlače dijete jer ga ne ugrožavaju i ne čine o sebi ovisnim.
Uspješni roditelji
Uspješni roditelji nisu samo oni koji imaju 'uspješnu djecu' nego prvenstveno oni, koji uspješno i kompetentno obavljaju svoje roditeljske obaveze prema njima. Oni su sigurni u sebe i u ono što rade prihvaćajući i neočekivane rezultate svojih roditeljskih nastojanja.
Kakvi smo dakle roditelji? Radimo li na sebi dovoljno? Jesmo li sigurni da nas djeca doživljavaju onako kako mi to mislimo? Jesmo li u pravu kada optužujemo djecu, a sebe opravdavamo ?
Ova i slična pitanja trebamo ozbiljno razmotriti i na njih odgovoriti.
Roditeljstvo je umijeće, a ne teorija. Umijeće nije dovoljno razumjeti. Treba ga i vježbati. O njemu nije dovoljno razmišljati. Treba ga svakodnevno iskušavati.
Literatura
Brajša, P. (2003.), Roditelji i djeca, Glas Koncila, Zagreb
