U toku prijepodneva, djeca dobivaju užinu i vodu, a jedna smjena traje pet radnih dana. Svaka županija formirala je barem tri lokacije, vanjska igrališta i dvorane kao skloništa od kiše. Koriste se razna pomagala i sprave za vježbanje i provode različiti sportovi primjereni dobi djece. Jedna od zanimljivosti programa je ta što je u potpunosti besplatan za sve učenike i održava se isključivo pod vodstvom stručnih kineziologa. Ministarstvo turizma i sporta, koje pruža potporu Hrvatskom školskom sportskom savezu, tvrdi da je “prepoznalo važnost projekta i za njega će osigurati više od tri milijuna kuna, a ukoliko interes bude veći iznos će se povećati”, drago im je čuti jer je ovo očito uspješan eksperiment za djecu, ali i za kineziologe.
U Osijeku su kao škole koje sudjeluju u projektu locirane Osnovna škola Ivana Filipovića i Osnovna škola Višnjevac. Projekt je odjeknuo među roditeljima i svaka smjena upisuje sve veći broj učenika. Djeca se upoznaju s badmintonom, stolnim tenisom, nogometom, košarkom, rukometom i mnogim drugim sportovima s kojima većina djece nije ni upoznata, primjerice ritmička gimnastika. Provode se razne elementarne igre, a djeci su najdraže one štafetne. Vole se nadmetati, igrati, pobjeđivati i, ono najvažnije, družiti. Slijedi primjer jednog napornog, ali veselog dana osječkog kampa u školi pod vodstvom Brune Šimića i Branke Stojković:
Primjer rasporeda jednog radnog dana:
- 9:00 – dolazak učenika, prozivka
- 9:10 – igra “lopta je spas”
- 9:20 – opće pripremne vježbe s pomagalom – vijača
- 9:45 – postavljanje pomagala na šest radnih mjesta
- 9:50 – provođenje osnovnih elemenata iz različitih sportova
- 10:30 – užina (sendvič, voćka i voda)
- 10:50 – vožnja bicikla i rola prema izboru učenika
- 11:40 – štafetna elementarna igra
- 11:55 – pospremanje pomagala
- 12:00 – pozdrav i odlazak učenika kući
Prema navedenom rasporedu, voditelji primjećuju da se djeca dižu rano, a samim time i stječu veliku odgovornost, posebice u ovoj dobi kad se radne navike i razvijaju. Raste im i motivacija, pošto znaju da će na igralištu sresti vršnjake te zajedno s njima upoznati novine, smijati se i zabavljati. Jedni kažu: “trebalo mi je ovako nešto, bolje nego da ležim kući”, drugi se “vole pokazati u svom sportu i podijeliti znanje s drugima”, a ostatak tvrdi da je najljepši dio smijati se dok upoznaju novi sport, primjerice streličarstvo i kuglanje. Prema raznim intervjuima, velik broj kaže “nisam baš bio za sport, ali odsad ću ga gledati”. Svaki dan je različit, svaki dan se upoznaju s nečim novim i još zanimljivijim. Peti dan stižu diplome i potvrde o sudjelovanju, a kao poklon slijedi majica. Prema kineziolozima koji rade u osječkom kampu, djeca koja dođu, bez obzira na dob, više se ne znaju igrati sami. Oni nesvjesno traže potrebu za kretanjem i ovakav organizirani oblik tjelesne aktivnosti jer, čim dođe pauza, najbolji prijatelj postaje mobitel. Igra i tjelesna aktivnost su osnovni oblici učenja i odgoja, a to je ono što sportski praznici pružaju.
