Priče iz “stare skule”

Učenici razredne nastave Osnovne škole Ante Curać – Pinjac iz Žrnova posjetili su otočić Vrnik te odradili školski sat u “staroj skuli” učeći na način kako su njihovi vršnjaci učili prije 60 i više godina.

Potaknuti ljepšim i toplijim danima te veseli zbog popuštanja epidemiološkim mjera, učenici nižih razreda Osnovne škole Ante Curać Pinjac i područne škole Pupnat proveli su dan terenske nastave na otočiću Vrniku. Na izlet su krenuli brodicom na kojoj ih je dočekao kapetan i vodičica, Sunčica Žaknić (licencirani turistički vodič, specijalizirana za otok Vrnik) i za sobom ostavili prekrasan stari grad Korčulu. Brodicom su plovili dvadesetak minuta, sasvim dovoljno da upoznaju neke otočiće Korčulanskog arhipelaga: Badiju, na kojoj se nalazi franjevački samostan, Kamenjak, Planjak i Bareticu koja se još naziva i Tri dlake (u prošlosti su na njoj rasla samo tri alepska bora pa je ljudi od milja nazivaju tako). Kako otočani svemu daju druga imena i nazive, tako se i Badija još naziva Otok, a Vrnik Škoj pa se tako i stanovnici Vrnika ne zovu Vrničani već Škojari. Učenici su saznali da se na Vrniku nalazi 29 kamenoloma – kavi iz kojih se vadio visokokvalitetan kamen kojim su se gradile mnoge građevine i sami gradovi – veliki dio Korčule i Dubrovnika, Dioklecijanova palača, palače u Veneciji, Aja Sofija u Istanbulu, Parlament u Budimpešti pa čak i stupovi ispred Bijele kuće u Washingtonu. Svugdje po svijetu se nalazi Vrnički visokokvalitetan i otporan kamen. Kameni bi se blokovi odvajali stepeničasto. Najviša „stepenica”, ona na samoj površini, bila je najmanje kvalitete te su se tim kamenom gradile kuće za stanovanje na Škoju i Korčuli. Svaka niža “stepenica” davala je kvalitetniji kamen, pa je kamen s najdonje stepenice (najdublji kamen) bio najviše kvalitete i služio je za gradnju važnih i poznatih građevina. Kave ili kamenolomi bi li su u privatnom vlasništvu, a vlasnik se nazivao proto. Za njega su radili kavaduri, oni koji su vadili kamen i klesari koji su kameni obrađivali u kamenim kućicama – petrarima. Petrari se nalaze uz obalu, a do njih se kamen dovodio pomoću drvenih saonica – smukova. Osim kavadura u kavama su radila i djeca, većinom dječaci od 10 godina na više. Njihov je zadatak bio da ostatke kamena raznose i prosipaju na za to predviđena mjesta. Na povratku su prošetali do jednog petrara, danas je to razrušena kamena kućica bez krova koja je prije služile kao prostor za obradu kamena koji se potom brodovima prevozio na različite krajeve svijeta. Kada bi brod iskrcao kamen na njega se ukrcavala zemlja ne bi li ga se osiguralo od vjetra. Ta se zemlja po povratku iskrcavala na Vrnik za vrtove. Obitelj vodičice je jednom prilikom poslala zemlju iz svog vrta na analizu te su saznali da je ta zemlja iz Male Azije. Zahvaljujući kamenu oblikovala se i priroda otoka. Ostatke kamena, tzv. škaje, ljudi su bacali u more pa su radom mora i vjetra nastale prekrasne plaže s bijelim oblutcima. U blizini kućice naišli su na veliku kamenicu koja je prije služila za skladištenje maslinova ulja i vina, a učenici su iskoristili priliku te se u njoj fotografirali.

Učenici i učiteljica u staroj školi na otočiću VrnikuS obzirom da je u prošlosti otok Vrnik brojio velik broj stanovnika imao je i školu. Znatiželja ih je odvela do jedinog razreda gdje su se učenici smjestili baš onako kako su u prijašnjim vremenima sjedili njihovi vršnjaci: u prve su klupe sjeli su prvašići, zatim drugaši, trećaši i u zadnje klupe četvrtaši. Stare školske priče oduševile su učenike. Umjesto tableta i bilježnica, učenici su dobili guščje pero i tintu i zadatak da napišu ime i prezime i da nešto nacrtaju. Neki su se snašli bolje, a neki lošije. “Ako bi nekada davno netko slučajno prolio tintu, morao bi klečati sat vremena na kukuruzu i to podignutih ruku u zrak” ispričala im je vodičica. Uza zid još uvijek stoji stara ruska računaljka koja je služila za zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje. Djeca koja su radila kod svojih očeva u kamenolomu morali su se prije nastave okupati u moru kako bi sa sebe oprala kamenu prašinu. Djeci su bila zanimljiva i opravdanja roditelja zabilježena u starom učiteljskom dnevniku: “Učenik danas nije mogao biti na nastavi jer je čuvao mlađu braću i sestre i djecu očeva davaoca posla”. “Učenica danas nije mogla biti na nastavi jer se uči tkati kod svoje majke”. Ova opravdanja najbolje govore o položaju djece u to doba. Među učenicima bio je i praunuk posljednje škojarske učiteljice. Zaintrigirani “pričama stare skule”, odlučili su posjetiti njegovu prabaku učiteljicu Mericu Gugić koja im je ispričala nekoliko zanimljivosti iz vremena kada je radila na otoku. Posljednje godine škola je brojila osam učenika u šest razreda. Vodila je sama svih šest razreda i nije joj bilo teško. Bivši učenici je se i danas sjećaju kao učiteljice koja nije kažnjavala djecu već im je u svemu pomagala. Ovakav oblik učenja u kojem učenici uče u neposrednoj stvarnosti najbolji je oblik učenja te utječe na stvaranje kvalitetnih odnosa među učenicima.