Školsku zajednicu čine nastavnici, osoblje škole, ali i roditelji i društvena zajednica u kojoj žive učenici i njihove obitelji. Potrebno je da svaki član zajednice ima isti osjećaj pripadanja, osjećaj poštovanja, da je važan i vrijedan član te zajednice. Odgoj i obrazovanje od učenika očekuje snažno partnerstvo među svim članovima zajednice, uzajamnu podršku uz iskrenu i otvorenu komunikaciju te posvećenost zajedničkom cilju.
Školsku klimu čine organizacija odgojno-obrazovnog rada u školi, mogućnost sudjelovanja u aktivnostima, jasna pravila koja se odnose na disciplinu i njihovo dosljedno provođenje, kohezija među nastavnicima, jasni ciljevi poučavanja, kvaliteta izvođenja nastave te iskustvo i očekivanja nastavnika. Ona je indikator „organizacijskog zdravlja“ škole. Kulture prividne kolegijalnosti su umjetne tvorevine u kojima su suradnički odnosi i struktura istih uvjetovane školskim „leadershipom“ gdje se nastoji ubrzati proces promjena insistirajući na suradnji i kontroliranjem utjecaja koji doprinose suradnji među nastavnicima, učenicima i roditeljima. Kultura škole je usmjerena na pružanje podrške novim pristupima i tehnikama, ali površno do te mjere da umanjuje motiviranost nastavnika da surađuju iznad onoga što se očekuje. Ovakva kultura obeshrabruje stvarnu kolegijalnost.
Među činiteljima koji negativno utječu na školsku klimu i pojavu sukoba važni faktori su nedovoljna stručna osposobljenost nastavnika za rješavanje sukoba među učenicima, ograničavajuće organizacijske osobitosti škole, zdravstvene poteškoće učenika i njihove nesređene obiteljske prilike. Nasrtaji jednog učenika na drugog bilo tjelesno, duševno, spolno, zanemarivanje ili nehajno postupanje, zlostavljanje i sl. grubo je kršenje prava učenika.
No, što kad se u školu „zaleti“ bivši učenik i načini nasilje sa smrtnim ishodom? Što kad se dogodi da roditelj jednog učenika udari drugo dijete unutar školske zgrade pa „zaradi“ kaznenu prijavu, a oštećeni učenik završi na Hitnoj? Što kad se dogodi napad na nastavnika sa teškim zdravstvenim posljedicama ili smrtnim ishodom? Onda mislimo da je to izolirani slučaj ili ipak nije? Koliko smo spremni i možemo li biti spremni u postupanju za tako nepredviđene situacije? Nije važno poslije lamentirati tko jeste ili će biti kriv…je li to izoliran ili nije izoliran slučaj….hoće li se ponoviti ili neće? Događa li se u mojoj školi ili nekoj drugoj? Važno je kako prevenirati situaciju da do takvih ishoda ne dođe. Jesmo li dovoljno educirani ili djelujemo prema pojedinačnom snalaženju kako bi izbjegli najgore? Svaka institucija ima zaštitara. Zašto bi škola bila iznimka? Učenici bi trebali biti u sigurnom okruženju, roditelji bezbrižni kad svoje dijete pošalju u školu, a ne da trčeći u suzama, uznemireni brzinski stignu u školu po dijete, jer niti ne znaju što se dogodilo? Nastavnici i učitelji nisu čuvari učenika od tako teških situacija.
Koliko smo spremni kao osobe prihvatiti pravila ponašanja, kućni red, koliko promišljamo o posljedicama tzv. učeničkih sloboda koji još nisu u stanju procijeniti u kolikoj mjeri zaključavanje škola za vrijeme malih odmora je sigurnost za njih a koliko „uskraćivanje„ slobode? O tome ovisi naš odgovor na učeničke pobune protiv zaključavanja škola. Ključno je uložiti napore u smjeru podizanja razine znanja o internaliziranim problemima te da svi djelatnici škole, učenici i njihove obitelji blisko surađuju kako bi se olakšalo njihovo prepoznavanje, razvili programi prevencije i intervencije te pravovremeno provodili. Jedino takvim pristupom prevenirat će se poteškoće kod učenika s teškoćama učenja, teškoće kod njihovih vršnjaka tipičnog razvoja i pospješiti cjelokupna dobrobit učenika.
