Posljednjih godina broj učenika s teškoćama u razvoju uključenih u redovite razredne odjele kontinuirano raste, što pred učitelje postavlja nove profesionalne izazove. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati iskustva učitelja osnovnih škola u radu s učenicima s teškoćama, njihovu procjenu vlastite osposobljenosti, dostupnost stručne podrške te izazove s kojima se susreću u svakodnevnom radu. Istraživanje je provedeno među 92 učitelja osnovnih škola putem anonimnog online upitnika. Rezultati pokazuju da učitelji prepoznaju vrijednost inkluzivnog obrazovanja, ali istodobno ističu nedostatak vremena za individualizirani rad, potrebu za dodatnim stručnim usavršavanjem te većom podrškom stručnih suradnika i pomoćnika u nastavi. Dobiveni nalazi potvrđuju da uspješna inkluzija zahtijeva sustavnu podršku učiteljima i jačanje stručnih resursa u školama.
Uvod
Posljednjih desetljeća inkluzivno obrazovanje postalo je jedno od najvažnijih obilježja suvremene škole. Temelji se na uvjerenju da svako dijete ima pravo na obrazovanje, sudjelovanje i osjećaj pripadnosti školskoj zajednici bez obzira na svoje sposobnosti, teškoće ili posebne odgojno-obrazovne potrebe.
U hrvatskim školama posljednjih je godina zamjetan porast broja učenika s teškoćama u razvoju uključenih u redoviti sustav obrazovanja. Takve promjene donose brojne prednosti, ali istodobno zahtijevaju prilagodbu nastavnih metoda, individualizirani pristup učenicima i intenzivniju suradnju svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa.
Učitelji danas sve češće rade s učenicima različitih potreba i sposobnosti. Osim poučavanja nastavnih sadržaja, od njih se očekuje prilagodba materijala, planiranje individualiziranih postupaka, suradnja s roditeljima, stručnim suradnicima i pomoćnicima u nastavi te kontinuirano praćenje napretka učenika. Takve okolnosti značajno povećavaju složenost učiteljskog posla.
Kao učiteljica s dugogodišnjim iskustvom u radu u osnovnoj školi, svakodnevno svjedočim predanosti učitelja koji nastoje odgovoriti na potrebe svih učenika. Istodobno primjećujem da se mnogi suočavaju s izazovima za koje često nemaju dovoljno vremena, podrške ili stručnih resursa. Upravo je želja da se čuje glas učitelja iz prakse bila poticaj za provedbu ovog istraživanja.
Teorijski okvir
Učenici s teškoćama u razvoju predstavljaju heterogenu skupinu koja uključuje učenike sa specifičnim teškoćama u učenju, poremećajem pažnje i hiperaktivnosti, poremećajima iz spektra autizma, intelektualnim teškoćama, govorno-jezičnim teškoćama te različitim motoričkim i senzornim oštećenjima.
Slika 1 Teškoće učenika i stručna podrška
Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi učenicima s teškoćama osigurava se pravo na primjeren oblik školovanja i odgovarajuću stručnu podršku. U praksi to podrazumijeva prilagodbu nastavnih sadržaja, metoda rada i vrednovanja te suradnju različitih stručnjaka uključenih u odgojno-obrazovni proces.
Međutim, inkluzija nije samo fizičko uključivanje učenika u redovite razrede. Ona podrazumijeva stvaranje okruženja u kojem svaki učenik može aktivno sudjelovati u učenju i ostvarivati napredak u skladu sa svojim mogućnostima. Takav pristup zahtijeva stručnost, fleksibilnost i suradnju svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa.
Prema Delaney (2016), kvaliteta inkluzivnog obrazovanja u velikoj mjeri ovisi o dostupnosti stručne podrške i kontinuiranom profesionalnom razvoju učitelja. Upravo su učitelji ključni nositelji inkluzije jer svakodnevno stvaraju uvjete za uspješno uključivanje učenika u nastavni proces.
Cilj istraživanja
Cilj istraživanja bio je ispitati iskustva učitelja osnovnih škola u radu s učenicima s teškoćama u razvoju.
Istraživanjem se nastojalo:
- utvrditi koliko učitelji rade s učenicima s teškoćama,
- ispitati kako procjenjuju vlastitu pripremljenost za takav rad,
- analizirati dostupnost stručne podrške,
- utvrditi dostupnost pomoćnika u nastavi,
- prepoznati najveće izazove s kojima se učitelji susreću.
Metodologija istraživanja
Istraživanje je provedeno tijekom školske godine 2025./2026. pomoću anonimnog online upitnika izrađenog u alatu Microsoft Forms. Sudjelovanje je bilo dobrovoljno, a anonimnost ispitanika osigurana je kako bi se potaknulo iskreno iznošenje mišljenja i iskustava.
U istraživanju su sudjelovala 92 učitelja osnovnih škola iz različitih dijelova Republike Hrvatske. Među ispitanicima bilo je 89 žena i 3 muškarca. U predmetnoj nastavi radi 56 ispitanika, dok ih je 36 zaposleno u razrednoj nastavi.
Prikupljeni podaci obrađeni su deskriptivnom metodom te prikazani brojčano i opisno.
Slika 2 Broj i spol ispitanika
Rezultati i rasprava
Rezultati istraživanja pokazuju da čak 95,7 % ispitanika u tekućoj školskoj godini radi s učenicima koji imaju rješenje o primjerenom obliku školovanja ili stručno mišljenje o teškoćama. Ovaj podatak potvrđuje da je inkluzivno obrazovanje postalo sastavni dio svakodnevnog rada učitelja u osnovnim školama.
Kada su procjenjivali vlastitu osposobljenost za rad s učenicima s teškoćama, najveći broj ispitanika naveo je da se smatra djelomično kompetentnim. Učitelji uglavnom procjenjuju da posjeduju osnovna znanja i iskustvo, ali istodobno smatraju da su dodatna stručna usavršavanja nužna kako bi kvalitetnije odgovorili na sve složenije potrebe učenika.
Među najvećim izazovima ispitanici ističu nedostatak vremena za individualizirani pristup učenicima. Učitelji istodobno poučavaju cijeli razred, pripremaju prilagodbe, izrađuju dodatne nastavne materijale i vode potrebnu dokumentaciju. U takvim okolnostima često je teško osigurati dovoljno vremena za svakog učenika kojemu je potrebna dodatna podrška.
Važan izazov predstavlja i dostupnost stručne pomoći. Dio ispitanika smatra da stručni suradnici u školama, unatoč velikom angažmanu, zbog opsega posla ne mogu uvijek pružiti podršku u mjeri koja je potrebna učiteljima i učenicima. Ovaj rezultat upućuje na potrebu jačanja stručnih timova u školama, osobito povećanjem broja edukacijskih rehabilitatora, psihologa i drugih stručnjaka.
Posebno je značajan podatak da gotovo polovica ispitanika smatra kako svim učenicima kojima je potreban pomoćnik u nastavi nije osigurana odgovarajuća podrška. Istodobno većina učitelja pozitivno procjenjuje suradnju s pomoćnicima te ih smatra važnim čimbenikom uspješne inkluzije.
Dobiveni rezultati pokazuju da učitelji ne dovode u pitanje vrijednost inkluzivnog obrazovanja. Naprotiv, prepoznaju njegove dobrobiti za učenike s teškoćama, ali i za njihove vršnjake koji kroz zajedničko školovanje razvijaju empatiju, toleranciju i razumijevanje različitosti. Međutim, rezultati jasno pokazuju da uspješnost inkluzije ne može počivati isključivo na osobnom angažmanu učitelja.
Zaključak
Rezultati istraživanja potvrđuju da je inkluzivno obrazovanje postalo neizostavan dio rada hrvatskih osnovnih škola. Učitelji svakodnevno ulažu značajan trud kako bi učenicima s teškoćama omogućili kvalitetno obrazovanje i ravnopravno sudjelovanje u školskom životu.
Istodobno, istraživanje ukazuje na potrebu za dodatnim stručnim usavršavanjem učitelja, većom dostupnošću stručnih suradnika te osiguravanjem dovoljnog broja pomoćnika u nastavi. Posebno je važno stvarati uvjete koji će učiteljima omogućiti kvalitetnije planiranje nastave i individualizirani pristup učenicima.
Inkluzivno obrazovanje jedna je od temeljnih vrijednosti suvremene škole. Njegova uspješna provedba zahtijeva zajedničko djelovanje učitelja, roditelja, stručnih suradnika i obrazovnog sustava. Samo uz odgovarajuću podršku moguće je osigurati da svaki učenik dobije priliku razvijati svoje potencijale i ostvariti uspjeh u skladu sa svojim mogućnostima.
Literatura
Delaney, M. (2016). Special Educational Needs. Oxford University Press.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi.
Ministarstvo znanosti i obrazovanja. (2024). Nacionalni kurikulum za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje.
