Tko želi, nađe načina

Često se nađemo pred izazovom i pitanjem odustati od nečega što radimo ili ne. Ukoliko se radi o nečemu što doista volimo i želimo raditi, onda unatoč svim izazovima i preprekama ostvarujemo ciljeve.

Tako se događalo već nekoliko puta i s projektom “Priče oko popreta” koji se odvija u Osnovnoj školi Lapad u Dubrovniku. Projekt kulturne baštine u školi započeo je kao jednogodišnji projekt koji se odvijao uz financijsku potporu grada Dubrovnika prije devet godina. Započele su ga entuzijastično jedna učiteljica i jedna knjižničarka zaljubljene u svoj grad i tužne što djeca a i odrasli sve manje znaju o njemu. Bile su tada usamljene u tom naumu, u vremenu gdje je sve bilo podređeno novom, modernom dobu. Koncept projekta svidio se ljudima u školi i u Gradu i odlučili su mu dati priliku i podršku. Učenike, tada drugaše, nije bilo teško motivirati i uvući u čaroban svijet priča i legendi. Roditelji su, vidjevši koliko im djeca uživaju u tome, pružili također veliku podršku. I tako je priča krenula i postala uspješnija i dugovječnija nego se itko nadao. Predstava za predstavom, film, slikovnice, strip bili su opipljivi rezultati projekta. Čarobna druženja, snažna prijateljstva, ali i prihvaćanje kritike, umijeće glume, slikanja, učenje za život, a sve to kroz igru i uz pregršt beskrajne ljubavi bili su još važniji rezultati koji su bili jednako vidljivi. A onda je došao prvi veliki izazov kada je trebalo odlučiti hoće li se projekt nastaviti ili ne. Bilo je nakon pet godina od početka. Knjižničarka odlazi u drugu školu, a učiteljica nije baš sigurna hoće li moći sve nastaviti sama. Odlučujuću ulogu da se projekt ipak nastavi imali su “popretovci” divni učenici, tada već sedmaši i trećaši. Svakodnevno su se raspitivali što će se i kada raditi i ljubav je jednostavno pobijedila. Ubrzo, novi izazov. Mala žuta škola se ruši i svi učenici područne škole sele u matičnu školu. Bilo je pitanje koliko će biti prostornih i vremenskih mogućnosti za nastavak. Ali i protiv toga se može, naravno ljubavlju i radom.

I nakon svega, COVID. Taman je nova generacija čuvara baštine započela svoj put u projektu uz pomoć i podršku velikih petaša. Doživjeli su prve trenutke slave glumeći na daskama koje život znače, naučili prve dubrovačke riječi, kada je počela pandemija i ovaj projekt se kao i svi ostali našao u problemima. Djeca su umjesto u školi bila u kućama, a po povratku su morali održavati distancu što je onemogućavalo bilo kakve skupne scenske igre. O tiskanju nove slikovnice se nije moglo ni razmišljati jer je Grad odmah ukinuo financijsku pomoć svim projektima. Ali “popretovci” se ni ovaj put nisu predali. Uz veliku podršku učitelja, prijatelja, ravnateljice i mnogih dobrih ljudi aktivnost je još jednom dovedena do kraja. Učenici su vrijedno skupljali riječi koje žele sačuvati od zaborava i ilustrirali ih. Kada je to bilo gotovo jedna učiteljica iz škole je sve radove složila i grafički uredila. Ljudi u tiskari su vidjevši veliku ljubav i želju, a i zahvaljujući višegodišnjoj suradnji dali popust na usluge i pomogli da sve bude pripremljeno kako treba. A onda novac! Kako je svugdje kriza, teško ga je pronaći. Uz pomoć dobrih ljudi, kao i svih onih kojima su “popretovci” prije pomagali, uz pomoć mnogobrojnih prijatelja projekta i svih koji su ovom prilikom kupili neku od slikovnica iz ovoga projekta za tu namjenu – novac je sakupljen. “Moj dubrovački rječnik” je ugledao svjetlo dana. Nakon šest slikovnica, brojnih predstava i dva filma i rječnik je došao na red. Zahvaljujući ovom rječniku, svako dijete koje ga dobije moći će i samo postati čuvar baštine. Naime, ispod svakog slova je ostavljen prostor u koji će svatko moći upisati riječi koje želi sačuvati od zaborava. Simbol rječnika je dubrovačka rozeta, simbol svjetlosti baštine i tradicije jer je baš to ono što želimo –  biti tračak svjetlosti u očuvanju tradicije.