Sukobi i nasilje među učenicima predstavljaju ozbiljan izazov u suvremenom školstvu s potencijalno dugoročnim posljedicama za psihološko zdravlje, socijalni razvoj i uspjeh učenika. Iako su manji nesporazumi i razlike u mišljenjima dio svakodnevnog života, posebno u adolescentskoj dobi, važno je prepoznati trenutak kada ti sukobi prelaze granicu prihvatljivog ponašanja i prerastaju u nasilje – bilo ono verbalno, fizičko, socijalno ili digitalno.
Škola, kao odgojno-obrazovna ustanova, ima ključnu ulogu u prepoznavanju, prevenciji i rješavanju sukoba te stvaranju sigurnog okruženja za sve učenike.
U Gimnaziji Vukovar psihologinja škole Diana Viduka i nastavnica biologije Jasminka Bikić provele su anketu među učenicima na temu sukoba i nasilja u školi. Za potrebe istraživanja kreirana je anonimna anketa putem alata Microsoft Forms, a učenicima je podijeljena preko platforme Viva Engage. Anketi je pristupilo ukupno 207 učenika, od kojih 68 mladića i 139 djevojaka.
Prema rezultatima istraživanja 103 učenika izjavila su da su tijekom školovanja doživjela neki oblik nasilja, što ukazuje na ozbiljnu prisutnost problema među mladima i potvrđuje potrebu za sustavnim pristupom u njegovu prepoznavanju i prevenciji.
Ismijavanje i zadirkivanje istaknuli su se kao oblik nasilja s kojim su se najviše susretali, a koji se često normalizira i ne doživljava dovoljno ozbiljno.
Slijede verbalno nasilje, kao što su vrijeđanje i prijetnje, zatim ostali oblici nasilja, uključujući fizičko nasilje i uništavanje osobnih stvari. Učenici su također prijavili iskustva socijalne isključenosti i ignoriranja, što može imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje. Zabrinjavajuće je što je 11 učenika izjavilo da su bili žrtve seksualnog nasilja, uključujući neželjene dodire i neprimjerene komentare.
Važno je istaknuti i podatak da je 28 učenika doživjelo vrijeđanje na temelju nacionalne pripadnosti. Ovaj oblik nasilja otkriva prisutnost diskriminacije u školskom okruženju, što dodatno ukazuje na važnost poticanja kulture poštovanja, uključivosti i tolerancije.
Na pitanje koliko su često doživjeli nasilje 45 % učenika izjavilo je da su takva iskustva imali ponekad, 5 % vrlo često, dok 46 % tvrdi da nikada nisu bili žrtve nasilja, a manji postotak ih navodi da nasilje doživljavaju često. Iako većina učenika ne doživljava nasilje svakodnevno, značajan broj ipak povremeno ima takva iskustva, što može ostaviti posljedice na samopouzdanje učenika, društvene vještine i odnos s vršnjacima.
Kada je riječ o svjedočenju nasilju nad drugim učenicima 53 % učenika navodi da su ponekad svjedočili nasilju, 7 % često, a 6 % vrlo često. 35 % ispitanika tvrdi da nikada nisu svjedočili nasilju. Podaci potvrđuju da je nasilje među učenicima često vidljivo i onima koji nisu izravne žrtve, što otvara pitanje njihove uloge – hoće li reagirati ili ostati pasivni promatrači?
Na pitanje kako su reagirali kada su svjedočili nasilju 31 % učenika izjavilo je da su pokušali pomoći žrtvi, dok je 7 % prijavilo nasilje nastavnicima ili stručnoj službi. Međutim, zabrinjava što jednako toliko učenika priznaje da nisu ništa poduzeli. Rezultati ukazuju na potrebu dodatne edukacije učenika o važnosti aktivnog djelovanja u takvim situacijama, kao i na važnost poticanja povjerenja u školski sustav i stručne službe.
U dijelu ankete posvećenom nasilju na internetu, 40 % učenika izjavilo je da su doživjeli neki oblik online nasilja, dok 60 % nije imalo takva iskustva. Među onima koji su bili izloženi nasilju na internetu najčešći oblik su uvrede i prijetnje putem poruka i društvenih mreža (navodi ih 59 učenika). Po 10 učenika izjavilo je da su bili žrtve objavljivanja svojih fotografija ili poruka bez dozvole, te isključivanja iz grupa na društvenim mrežama. Šest učenika navodi da im je netko otvorio profil s njihovim osobnim podacima, što je osobito zabrinjavajući oblik cyberbullyinga.
Posebno zabrinjavajući podatak jest da čak 54 % učenika nikome nije reklo da su doživjeli neki oblik nasilja što ukazuje na duboko ukorijenjen problem nepovjerenja, srama ili straha kod djece i mladih. Samo 23 % učenika povjerilo se roditeljima, 16 % prijateljima, dok je tek 6 % zatražilo pomoć nastavnika ili stručne službe.
Razlozi zbog kojih učenici šute o nasilju dodatno pojašnjavaju ozbiljnost problema. Najviše njih navodi da nisu mislili da je nasilje ozbiljno, drugi se boje posljedica, dok neki ne znaju kome se obratiti.
Na pitanje pomaže li škola žrtvama nasilja, 40 % učenika smatra da škola ne čini dovoljno, 42 % je neodlučno, dok samo 18 % učenika vidi školu kao mjesto koje aktivno pomaže žrtvama. Ovakva percepcija ukazuje na nužnost preispitivanja uloge škole u prevenciji i reakciji na nasilje, kao i potrebu za većom transparentnošću i prisutnošću stručnih osoba u svakodnevnom životu škole.
Žrtve nasilja u školama, prema odgovorima učenika, su učenici nižeg socio-emocionalnog statusa (41 %), 14 % navodi mirne i ljubazne učenike, 11 % one koji imaju dobar odnos s nastavnicima, 5 % nadarene, a 29 % ne zna prepoznati profil žrtve. Odgovori potvrđuju da bilo tko može postati meta nasilja – neovisno o osobinama ili ponašanju.
Kada je riječ o sigurnosti u školi većina učenika ima relativno pozitivan dojam – 46 % se osjeća sigurno, 44 % većinom, dok 5 % kaže da se ne osjeća sigurno, a još 5 % da se nikada ne osjeća sigurno. Iako ovi podaci mogu izgledati optimistično, činjenica da se svaki deseti učenik ne osjeća sigurno, ukazuje na hitnu potrebu djelovanja.
Unatoč svemu, učenici nisu ravnodušni prema problemu. Njihovi prijedlozi za suzbijanje nasilja odražavaju zrelost i odgovornost. Među najučestalijim su: više razgovora sa stručnim osobama, radionice i edukacije o nasilju i empatiji, postavljanje nadzornih kamera, ali i zanimljivi prijedlozi poput kutije povjerenja ili anonimne online platforme za prijavu nasilja. Učenici naglašavaju i važnost otvorenog razgovora o nasilju i zajedničkom traženju rješenja.
Rezultati istraživanja ukazuju da nasilje u školama nije rijetka iznimka, već realnost s kojom se mnogi učenici susreću. Iako mnogi o svojim iskustvima šute, sve više učenika želi promjene, sigurnost i podršku. Gimnazija Vukovar planira pojačati preventivne aktivnosti kroz organizaciju radionica o nenasilnoj komunikaciji i emocionalnoj pismenosti te će osnažiti suradnju s roditeljima i stručnim službama u cilju stvaranja sigurnijeg školskog okruženja.
Ako želimo školu kao mjesto učenja, razvoja, ali i radosti i sigurnosti, nužno je stvarati otvoreno i poticajno okruženje u kojem će svaki učenik znati – i smjeti – potražiti pomoć.
