Književni susret se odvio nakon što su na satu Hrvatskoga jezika pročitali i školski interpretirali ulomak iz autobiografskoga romana Trči, ne čekaj me! Autorica smatra da bolju interpretaciju teksta ne mogu imati nego imati susret oči u oči s autoricom (pa makar i online). Iskustvo je bilo prožeto emocijama, uzbuđenjem, radoznalošću i suosjećanjem. O autoričinom iskustvu ratnih stradanja, kada je imala jednako godina koliko učenici imaju sada, autorica je govorila veoma iskreno i poticajno. Nije tražila sažaljenje, već je velikodušno dala učenicima do znanja da budu zahvalni na svemu što imaju.
Učenici su je obasuli pitanjima i što je najvažnije, učili o književnosti na najbolji mogući način. Nekima je donijela i odlične ocjene iz izražavanja. Književni susret je bio odličan uvod u školski projekt poticanja čitanja jer su nakon susreta neki učenici pohitali po svoj primjerak knjige odlučivši je pročitati u cijelosti. Prije susreta, učenici su književnici napisali pisma želeći na taj način odati počast tradicionalnoj i rukom pisanoj komunikaciji u vrijeme sveopće digitalizacije. Pisma su joj poslali zajedno s fotografijama kajgane (iliti na čakavskome narječju fritaje) jer su morali održati obećanje da će večerati kajganu njoj u čast. Književnici su u sjećanju ostala kajgana koju je napravila njezina starija susjeda za vrijeme boravka u skloništu. Učenici su s oduševljenjem pristupili ukusnom zadatku, a nakon svega je i autoričin zadatak bio uspješno izvršen.
